Neke žene su pričale na Fejsbuku o Eleni Ferante i meni je to bilo dosadno jer kad žene pričaju o ženskim autorima, nekako je dosadno. Da su muškarci pričali o ženskim autorima, ili da su žene pričale o Prustu, sve bi u mojoj glavi vjerujem bilo potaman.
Ali ovako, žene pričaju o ženi, zijevam od dosade, slutim nešto gore od feminizma - žensko pismo. Pa još na talijanskom, tom jeziku koji nije uspio da dobije nijedan rat, što reče onaj ludak Selin, na čijem će tragu naš Stevo Vučinić kasnije zaključiti da je ekavica pomalo feminizirana.
Elena Ferante je dakle u mojoj glavi bila odbačena kao nekakav ženski Knausgor, superherojka sadašnjeg u književnosti, neznana teta za koju s pravom možeš reći - bestseler, i tako joj se osvetiti, ne samo kao ženi, nego i kao piscu.
Samo što je za razliku od Knausgora i njegovog javnog obračuna sa familijom kroz književnost, Elena Ferante izabrala to lažno ime i na njemu isplela porodični vijenac i legendu o svom tajnom identitetu.
Ali ko zna koliko bi još to ime lebdjelo u mojoj glavi kao opšte mjesto, da se stvari nisu otrgle književnosti i da na njenim preskupim izdanjima u tvrdom povezu ne stoje ta tri slova - HBO. Sjeo sam dakle da pogledam seriju My Brilliant Friend, snimanu po predlošku romana, i poslije dužeg vremena doživio neku vrstu estetskog reda i ukupnosti, kao iz davnih školskih dana. Vjerujem da čitalac zna taj osjećaj kad te lektira pomjeri, oblikuje i postidi, a sve ono što si smatrao dosadnim debelim ruskim ili manje ruskim štivom, postane prekretnica u čitanju i životu.
Poslije svih TV detektiva, forenzičara i postmodernih tkanja, preda mnom je eksplodirala slika najviše moguće umjetničke istine o svijetu za koji spremam svoje ćerke. Ovo je nešto važno, pomislio sam i pojačao ton da bolje čujem prljavi napolitanski dijalekt, važan za ovu priču kao sanskrit za stari svijet.
Njih dvije, Elena i Lila, dvije junakinje iz malog napolitanskog mjesta, odrastaju u gadno vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, i pokušavaju da prežive svoje poludjele porodice, komšije, svijet lokalnih pacera i oriđinala. Svi osim te dvije klinke žive u strahu od dvije bogataške familije ratnih profitera zaduženih da vedre i oblače u kvartu.
To je sve što ću reći o fabuli, hitam da se podsjetim onih priča sa kojima sam odrastao, o barskom Pristanu kao mjestu iz snova, istočnom Amarkordu i zajednici dobrote gdje se vrata nisu zaključavala, a djeca po vazdan bila na ulici sa mazom masti i aleve paprike.
Sve se to doslovno nalazi u ovoj ekranizaciji romana Elene Ferante, sva ta mediteranska spika je tu, ali izvrnute čapre, polegnuta na psihijatrijski otoman, da se ne prevarimo, da se dobro vidi kako je devijantnost sirotinje duha i tijela jednako strašna čak i kad se zametne u osunčanom raju, sa okusom mora, među narandžama.
Nego, ima li tu feminizma?
Jašta da ima, ali na nekom suštinskom ljudskom nivou, kad prevaziđe Fejsbuk i postane nešto potpunije. Kao kod stare dobre Štefice Cvek, odgledaš do kraja i shvatiš da nema normalnog muškog lika, da su redom oštećeni i nepotpuni. Ali za razliku od Grlićevog klasika ovo nije politički film, nego zavičajna drama, oda odrastanju i shvatanju svijeta oko sebe. Ovdje je zahvat mnogo širi, emotivniji, zato je i dublja istina da su dvije djevojčice zapravo dva nadbića, da je možda baš u njima neka tajna da se spasi ili uništi svijet.
Teško bi takva uloga zapala dva dječaka, možda zato što su previše obučeni za zlo, bačeni u vrtlog roditeljskih ambicija, društvenog imperativa da pokore komšiluk i nose sveto ime, dok su djevojčice u Napulju Elene Ferante, kad ne slušaju svoje očeve, bacane kroz prozor visokog prizemlja. Ako to nije situacija u kojoj naučiš da letiš, onda ne znam šta jeste.
Srećan Osmi mart, Elena Ferante.
Bonus video:
