Najproduktivnije emisije na Radio Ulcinju realizovali smo za vakta Emina Halilija - čovjeka koji je filmsku režiju diplomirao na beogradskom fakultetu dramskih umjetnosti u klasi s Darkom Bajićem (“Sivi dom”, “Crni bombarder”).
Kao direktor Radio Ulcinja, omogućio nam je potpunu slobodu u našem radio stvaralaštvu, pomagao diskretnim savjetima - drugarski i nenamjetljivo. Odobrio nam je, kad je za to došlo vrijeme, i novinarske legitimacije s kojima smo Saša i ja zapucali u beogradski Sava centar na trodnevni koncert “Muzika bez struje”. (Peđa i Vesko bijahu odustali u posljednji čas).
Došavši u Beograd te ’94, dakle u najcrnje vrijeme ikada zabilježeno u krnjoj Jugoslaviji u periodu nakon II svjetskog rata, osjetili smo na momenat svu tragikomičnost trenutka u kojem se sve okolo raspada a ljudi se pjesmom pokušavaju održati na površini prividne normalnosti. (Pjesma nas je održala - njojzi fala!)
Naoružani legitimacijama Javnog preduzeća Radio Ulcinj i profesionalnim diktafonom (bez kupljene ulaznice pride) probili smo prvi kordon obezbjeđenja na ulazu u dvoranu Sava centra. Međutim, nije to bio naš primarni cilj. Jer nijesmo prevalili 560 kilometara pruge Bar-Beograd da bismo posmatrali koncert sa ostalim, takozvanim običnim, gledaocima. Štaviše, imali smo misiju - da intervjuišemo što više faca koje će za te tri večeri prodefilovati velikom binom Sava centra. Još je samo trebalo preskočiti stanovitu prepreku u vidu drugog kordona obezbjeđenja postrojenog pred vratima koja vode iza scene - što je zapravo i bio naš primarni cilj. I kao što to obično biva u niskobudžetnim holivudskim filomovima B produkcije, nabasasmo na primus inter paresa pomenutog obezbjeđenja - na momka koji je redovno dolazio u Ulcinj tokom vrelih ljetnjih mjeseci. Samo što mu suze ne potekoše u slapovima kad je ispred sebe ugledao ljude iz omiljenog mu crnogorskog mjesta. A mi od tog momenta (pa u naredne dvije večeri), imadosmo nesputanu slobodu vršljanja Centrom Sava. Šetali smo po dvorani, odlazili iza bine, spuštali se u katakombe ispod scene gdje su bile garderobe, ulazili u šminkernice kao da nam je to posao i vrijeđali se ako bi nas neka od “zvijezda”, poput recimo Bebi Dol, zamolila da zatvorimo vrata i sačekamo je ispred dok se ne pripremi za scenu.
“Ovo su oni momci iz Ulcinja - puštaj”, govorili su u početku “bezbjednjaci” dok ubrzo i takva komanda nije postala izlišna pa bi nas, čim bismo naišli, propuštali bez pitanja. S druge strane je čak i zvijezda “Beogradske hronike” Vlada Palikuća morao pokazivati propusnicu RTB-a. Osjećali smo se bitnima zbog slobodnog kretanja epicentrom popularne kulture međ’ poznatim likovima koje smo do tog momenta gledali na televiziji i na omotima ploča i kaseta. A onda je uslijedio prvi intervju koji smo Saša i ja realizovali u životu. Prišli smo Milanu Delčiću Delči - frontmenu grupe “U škripcu”, pokazali mu legitimacije Radio Ulcinja i zamolili ga za kratak intervju. Pristao je, ali je zbog buke u hodniku predložio da intervju obavimo na nekom mirnijem mjestu. I tako smo, na Delčinu inicijativu, završili u tzv. “taoaletu za zvijezde” koje po kvadraturi nalikuje garaži osrednjeg funkcionera iz redova vlasti. Shvativši da smo zabagovali već na samom početku, te da baš i nemamo najjasniju predstavu na koji način započeti intervju, sam je krenuo da priča (ipak je bio diplomirani dramaturg), o idejama koje se nalaze svuda oko nas i koje samo trebamo pohvatati, o grupi “U škripcu” koja u to vrijeme nije postojala, te o novoosnovanom bendu “Sklekovi” sa kojim će Delča, neposredno nakon intervjua s nama, izaći na binu i otpjevati hit Đorđa Marjanovića “Dirladada”. Zapravo prepjev grčke ribarske pjesme.
Osokoljeni prvim intervjuom koji smo obavili u toaletu Sava centra, zaputismo se dalje - ovoga puta znatno samouvjerenije. Strateški zauzesmo busiju iza same bine u namjeri da izvođače presrećemo čim završe nastup i upute se ka garderobi. (Lukavo, zar ne?) Prva “žrtva” je bila Tanja Jovićević, predivan vokal benda “Oktobar 1864”. Nastupila je solo uz pratnju klavira i djelovala je prilično izmoreno kada smo joj, poput pajkana iz kriminalističkih serija, pokazali legitimacije Radio Ulcinja. Kad je čula odakle dolazimo oduševila se snažnije negoli bodigard s početka ove priče. Naime i ona je, kako je rekla, porijeklom iz Crne Gore! Zatim je sjela na pod (a i mi s njom), i posvjetila nam čitavih pet i kusur minuta vlastitog vremena. To je ujedno bio i naš najduži intervju, sačuvan (sa ostalim intervjuima) na audio kaseti koju čuvam u ličnoj arheološkoj zbirci artefakta iz 90-ih. Margitu Stefanović, klavijaturistkinju EKV-a, intervjuisali smo potom na stepeništu između katakombi i prostora iza bine. U prvi mah je pomislila da joj tražimo nekakve propusnice, a mi u tom trenutku nijesmo bili svjesni činjenice da razgovaramo s legendom jugoslovenskog roka. Milan je već bio u Brazilu pa je Magi nastupila s jednim manje poznatim bendom u svojstvu gošće. Dejana Cukića smo, kao uostalom i Tanju, presreli iza bine. Zamišljeno se, poslije nastupa, kretao uzanim hodnikom kada smo po isprobanom sistemu iskočili iz mraka sa legitimacijama na gotovs. Poskočio je (grubo prenut iz misli) i uzviknuo: “Šta, policija!”
“Dejane da li imaš minut za Radio Ulcinj?” “Ma kakav minut. Znaš li ti koliki je minut?”, rekao je nimalo neljubazno, ali s evidentnom dozom olakšanja. Intervju sa Cukićem trajao je 1 minut i 15 sekundi! Žiku Milenkovića sam uporno ispitivao o “Bajagi i instruktorima” jer zapravo pojma nisam imao da on te večeri nastupa sa “Babama” - svojim novoformiranim i rezervnim bendom. Šta da se radi, Interneta nije bilo u to vrijeme, a Žile je profesionalno odgovarao na pitanja o “Instruktorima”, nijednom ne pokušavši da skrene priču na “Babe”. Još smo razgovarali s frontmenom benda “Roze poze” i pjevačicom grupe “Zana”, a onda smo podvukli crtu. Dijelom zbog toga što nam je bilo dosadilo da trčkaramo za “zvijezdama”, više zbog potebe da barem treće večeri koncerta “bez struje” otpočinemo u publici. A i vakat je bio da “zvijezde” konačno odbranimo od sebe - što bi kazao Marko Miljanov.
***
Mnogo godina kasnije, kao profesor ustava i prava građana, redovno klincima objašnjavam pojam tolerancije upravo na primjeru Markove definicije čojstva. Odbraniti drugog od sebe - to znači biti čoek! I nije to puko trpljenje kako glasi definicija tolerancije iz prosječnog školskog udžbenika. Riječ je o suštini svih suština pa je i definicija Marka Miljanova univerzalnija, samim tim i vrijednija od ostalih tumačenja tolerantncije. Univerzalnija i od definicije Džona Loka koji je o tom problemu pisao u kontekstu vjere. No, bilo je to drugo podneblje i vrijeme. Pa ipak, jedno pitanje i dalje opstaje na ovom našem podneblju - zbog čega vlast u Crnoj Gori uporno odbija da brani građane od sebe? Kao da o Marku Miljanovu “zna” koliko i onj nesrećni ubica sa Novog Zelanda koji je iz očiglednog neznanja ispisao ime crnogorskog vojvode i pisca na šaržeru puške. Neznanje je pošast opasna po život, naročito kad je u koaliciji s pomućenim razumom.
Višedecenijska operisanost crnogorske vlasti od čojstva eskalirala je do te mjere da su građani Crne Gore konačno uspjeli da zbace strah sa svojih robovskih (oku nevidljivih) lanaca i da zauzmu ulicu. Štaviše, građani su krenuli da brane sebe od vlasti, ispunivši na taj način osnovni uslov Marka Miljanova za junaštvo. S druge strane, predugo su građani vlast branili od sebe čime su stekli i onaj veoma bitan uslov za čojstvo. Premda, i čojstvo ima granicu trpljenja.
Za vlast je sada, reklo bi se, prekasno da brani sebe od građana i iskazuje nekakvo junaštvo kada prethodno nije usvojila bazičnu vrijednost čojstva. I tu se krug zatvara. Kao što se krug zatvorio (ili možda tek otvorio) te ’94. godine u beogradskom Sava centru kada smo iz publike odslušali Caneta, Partibrejkerse i “Uličnog hodača”.
Bonus video:
