Rikavačko jezero se sakrilo ispod Kučkih planina, uz samu granicu s Albanijom. Do njega se može doći samo terenskim vozilom ili pješke, pa do njega i nije doprlo previše ljudi.
Ranije je bilo mjesto za boravak ljudi i stoke iz dijela Kuča tokom ljeta, a kasnije je prilično opustjelo.
Poslednjih godina se povećava broj renoviranih vikendica i sve veći broj ljudi svoj odmor provodi na njegovim obalama. Kuriozitet za današnje vrijeme je da do tamo nije doprla električna struja, ni signal mobilne telefonije. Asfaltni put se završava kod sela Mokra.
Ko žali auto, može ga tu parkirati i makadamskim putem pješačiti oko sat i po vremena do katuna Širokar. Ko više žali sebe nego auto, može dovde stići njime, za neuporedivo manje vremena. I, svakako, odmorniji i orniji za dalje pješačenje.
Kao što se vidi, Katun Širokar, gdje se kola definitivno parkiraju, se nalazi na visini od 1765 metara. Rikavačko jezero je na visini od 1313 metara. Dakle, slijedi spuštanje od više od 400 metara. U odnosu na povratak, to je pjesma.
Uz put nailazimo na prelijepo i raznovrsno poljsko cvijeće, od najkrupnijih ljubičica koje sam vidjela u divljini do raznog drugog, ne tako često viđenog, cvijeća.
Kad se konačno, između brda, pojavi jezero, silazak postaje lakši jer žurimo da ga što prije vidimo iz blizine.
I pogled okolo pruža impresivnu sliku. Najprivlačnija je planina Vila, sa vrhom koji , za sad, samo planiram da osvojim. Kad budem mlađa i sa neuporedivo boljom kondicijom.
A onda stižemo na dno kotline gdje se pored prelijepih cvjetnih livada, sa raznolikim poljskim cvijećem, ukazuje Rikavačko jezero u svoj ljepoti.
Posle nekoliko sati uživanja na obalama jezera, ni povratak uz brdo ne pada tako teško.
Galerija
Bonus video:
