Nakon bolnog ispadanja u baražu od Češke, te skoro godine dokazivanja u prijateljskim utakmicama i iščekivanja novih kvalifikacija, selektora fudbalske reprezentacije Crne Gore Branka Brnovića je tek nakon velike pobjede nad Ukrajinom u Kijevu 16. oktobra dopalo staro holivudsko pravilo da „svako dočeka svojih pet minuta slave“.
A nakon što je njegova reprezentacija fudbalsku 2012. završila bez poraza i na vrhu kvalifikacione grupe H, ispred Engleske, Poljske i Ukrajine, Brnovićevih „pet minuta“ moglo bi da potraje i mnogo, mnogo duže. Makar do ljeta 2014. i Mundijala svih Mundijala, u zemlji fudbala, Brazilu.
Na pitanje da li je put u Rio de Žaneiro njegova jedina profesionalna želja u Novoj godini, Brnović u novogodišnjem intervjuu za „Vijesti“ odgovara:
"Ne, nije to želja, to je vjerovanje! Vjerovanje u ekipu i sve što možemo da napravimo. A želje su nešto sasvim drugo".
A na pitanje da li bi u slučaju plasmana u Brazil bio speman da napravi neku „ludost“, pusti bradu, ošiša se na ćelavo ili nešto treće, opet uzvraća samouvjereno:
"Nisam poznat po takvim egzibicijama, ali rado prepuštam vama da odaberete. Samo se „plašim“ da ću to morati da uradim, jer čvrsto vjerujem da idemo u Brazil. A vi do tada smišljajte šta treba da uradim".
Hoćete li novogodišnju noć provesti gledajući snimke sa utakmicama Moldavije i Engleske?
"Ne, ostavio sam to Dragoju Lekoviću, to sam mnogo puta ponovio, a ja ću tada biti sa familijom na Kopaoniku. Leković za igrače Moldavije već zna koji nose broj kopački, kojom nogom šutiraju, tako da se ne brinem, sve je to već regulisano".
Jesu li martovske utakmice te nakon kojih ćemo moći da pravimo planove?
"Sigurno. Ako uspijemo da dobijemo u Moldaviji, a nema ako jer mislim da moramo da dobijemo, onda ćemo mnogo opuštenije dočekati Engleze i biće to utakmica za prvo mjesto u grupi. Ako i tu ostvarimo povoljan rezultat i ako sve bude kako planiram, onda ćemo u junu u Podgorici protiv Ukrajine igrati odlučujuću utakmicu za plasman na Svjetsko prvenstvo".
"Ubijeđen sam da imamo ekipu za to, jer se momci neće nikom skloniti s puta. Ne vidim da ijedna reprezentacija može da bude favorit protiv nas pod Goricom, osim možda Španija. U ovom momentu, s igračima koje imam, nikome se ne bih sklonio. Važno je samo da ih podržimo, da budemo svi jedinstveni. Ako zaista bude tako, onda sam siguran da neće biti problema, bez obzira na to što je pred nama težak put".
Priča o Brazilu aktuelna je u Crnoj Gori još od pobjede u Ukrajini, a prošlo je tek 40 odsto kvalifikacija. Šta poručujete javnosti, navijačima i sebi? Dokle smo zapravo stigli?
"Jednu stvar moramo da shvatimo - tu smo da budemo prvi ili drugi, borimo se za te ciljeve. Ispred nas imamo, zapravo na tabeli iza, tri uzuzetno jake selekcije: Englesku, koja je po svim parametrima favorit broj jedan, potom Poljsku i Ukrajinu koje su mnogo jake reprezentacije. Posebno naglašavam Poljsku, koja je po mom mišljenju možda i najjača reprezentacija u našoj grupi, iako se mnogi vjerovatno neće složiti sa mojim mišljenjem. Idemo redom, prvo dolazi utakmica u Moldaviji, koja nam je najvažnija".
Godinu 2011. pamtimo po baražu, a 2012. po seriji bez poraza. Može li se reći da je Crna Gora postala konstanta u evropskom fudbalu?
"Napravili smo finu cjelinu, dobru ekipu, jer već tri godine zaredom za nas može da se kaže da smo hit. Tako mala Crna Gora je u 2011. igrala baraž za veliko takmičenje, u kojem je ispala isključivo zbog faktora sreće, iako ima i drugačijih mišljenja, ali nas to nije uzdrmalo pa smo i u 2012. nastavili sa dobrim igrama".
Da se vratimo na početak. Uvijek ste govorili da vjerujete u sebe i ovaj tim, čak i nakon ispadanja od Češke. Jeste li makar u jednom trenutku takvim izjavama samo hrabrili sebe, ili je to zaista bila iskrena vjera da Crna Gora može da nastavi tamo gdje je stala u prošlim kvalifikacijama?
"Svi oni koji me poznaju znaju da nemam dlake na jeziku i uvijek kažem ono što mislim. Ne, nije to bilo hrabrenje, jer da nisam vjerovao da mogu da se snađem u ovoj priči i da pored sebe nisam imao takve momke, kvalitetne igrače i ljude, sigurno ne bih bio tu gdje se sada nalazim. Jer, meni ne znači ništa da me samo zovu „selektore“, meni ta funkcija sama po sebi ne igra nikakvu ulogu".
"Za veoma kratko vrijeme sam upoznao dvije strane ovog posla, od dizanja u nebesa nakon remija sa Engleskom u Podgorici i plasmana u baraž, te mnogih napada na mene, ekipu i predsjednika Saveza nakon Češke. Neke od tih napada mogu da opravdam, ali većinu ne. Rekao sam tada sebi da moram da izdržim u svemu tome, da znam da imamo dobru ekipu, da znam da mogu sa tim da se nosim i stvarno sam krenuo sa iskrenom vjerom da možemo da napravimo ovo što smo napravili u 2012. godini".
Pomenuli ste kritike. Da li biste voljeli da imate pravog kritičara iz trenerske struke, koji će vam javno reći „mislim da ste pogriješili“ i „mislim da je trebalo da to uradite ovako“. Je li Vaš utisak da u fudbalskoj Crnoj Gori kritikuju samo mediji, i to pojedini?
"Imam prave prijatelje koji mi u lice kažu šta im se ne sviđa. Ja to volim i cijenim. Ali ne volim kada sjedimo, družimo se, a onda se iza leđa pričaju druge priče. To je nešto što mi smeta i što ne volim, ali takvi smo mi u Crnoj Gori. Veliki dio teško podnosi kada neko iz Crne Gore napravi uspjeh. Mislim da mi odavde više volimo kada neko dođe sa strane, toga uvijek javno podržavamo. Jer, kako neko može da mi objasni da su poslije utakmice protiv Engleske izašle izjave bivšeg selektora, kojeg izuzetno poštujem, da bi on dobio i Englesku i Švajcarsku i direktno se plasirao na Evropsko prvenstvo".
"To je u našim medijima objavljeno na prvim stranama. A onda je poslije utakmice u Ukrajini, koju smo odigali odlično, sjutradan u jednim novinama takođe na prvim stranama izašla izjava bivšeg selektora da je ova grupa slabija nego prošla. I niko od mojih kolega, ili novinara svejedno, da se zapita o čemu se radi, kako to da je sad ova grupa lakša? To je ono što mi smeta, što se naši ljudi ne cijene dovoljno. A to da li ću ja imati kritičara, definitivno treba da ih imam, znam da sam tek počeo da se bavim ovim poslom i sigurno imam grešaka, ali volim da mi se to kaže javno".
A nema takvih koji će Vam to reći?
"Nema, osim nekoliko pravih prijatelja koji mi kažu u lice. Volio bih da neko zaista javno izađe i kaže gdje misli da griješim, a ne kao što se dešavalo pred utakmicu sa Ukrajinom da neke moje kolege u analizi pred meč daju sebi za pravo da kažu da su jedan Marko Baša, jedan Stefan Savić, odnosno cijela odbrana, slabiji dio tima. Ili da nam je vezni red slab, gdje igra jedan Nikola Drinčić. E to neću da dozvolim nikome. Mogu da diraju mene i da kažu gdje je moja greška, ali neću da dozvolim da diraju igrače koji mogu da igraju u svakom evropskom klubu. To su stvari koje ne valjaju. I onda kažu da nije niko protiv mene. Možda i nije, ali se ovakvim „sitnicama“ pravi loša atmosfera. A ovoj ekipi treba samo da održi dobar ambijent, da bude podržana i mislim da smo na pravom putu da odemo u Brazil".
S obzirom na količinu medijskih i svakih drugih kritika prema selektorima Hrvatske i Srbije, slažete li se da je lakše biti selektor ovdje, u Crnoj Gori, nego tamo?
"Ne bih rekao, jer je stil sa kojim rade Štimac u Hrvatskoj ili Mihajlović u Srbiji malo iritirajući za medije, navijače. Ali, Miha je takav, on zavodi disciplinu i red i ne može niko da mu priđe, a mislim da sam ja sušta suprotnost, da sam otvoren za sve. Opet ponavljam, svuda ima kritika, pričao sam i sa Mihajlovićem i sa Štimcem na tu temu, čak i selektor Španije trpi kritike, ali mislim da je Podgorica specifična po tome".
Koliko Vam je bilo teško da zamijenite Zlatka Kranjčara, čovjeka koji je za kratko vrijeme stekao simpatije javnosti i navijača, imao sjajne rezultate?
"Mnogo cijenim selektora Kranjčara, imali smo vrlo korektan odnos. Ipak, desilo se to što se desilo i mnogo mi je drago što me nikad niko, a tu mogu da zahvalim medijima, nije pitao šta se dešavalo i zašto se dešavalo. Mislim da je najbolje da ja to uopšte ne komentarišem. Kranjčar je sigurno kvalitetan stručnjak i nije bilo lako zamijeniti ga na ovom mjestu, posebno u jednom delikatnom momentu. Ali, ako je već morala da se desi smjena, prihvatio sam da ja budem nasljednik, jer sam sa tim momcima bio zajedno pet godina, rekao sam predsjedniku Saveza da se ničega ne plašim. To se u prvom momentu ispostavilo kao dobro, a bilo bi i još bolje da smo imali sreće u baražu. Ipak, mislim da je ovo sada pravi put i da smo napravili pravu ekipu i zdravu cjelinu, tako da s pravom očekujem ono što sam već rekao".
Dok ste bili saradnik Filipoviću i Kranjčaru, izgradili ste prijateljski odnos sa igračima. Koliko Vam je bilo teško da prihvatite, i Vi i oni, da se sada uloge mijenjaju, da više niste saradnik, već čovjek koji treba da donosi odluke, ponekad i na štetu fudbalera?
"U početku je bio problem, jer od ispijanja kafe sa igračima u slobodnom vremenu odjednom sam došao u situaciju da o svemu moram sam da odlučujem. Međutim, moram da istaknem da su se momci stvarno ponijeli profesionalno, da su shvatili koja je promjena. Dešavalo se da me u nekim momentima umjesto „selektore“ zovnu „Brna“, ali onda se zaustave i shvate da je došlo do promjene. Imao sam kao fudbaler dosta trenera, ali dvojicu od njih stalno ističem, Osima i Kamaća".
"Dok je Osim bio, hajde da tako kažem, „diktator“, namrgođen, Kamaćo je volio drugarski odnos sa igračima. Znao je da ekipu, kada je poljuljana, odmah sakupi i povede na neki zajednički ručak. Gledao sam te stvari koje su funkcionisale mnogo dobro i pokupio i od jednog i od drugog. Mislim da sam sa fudbalerima uspostavio takav odnos da nema nekih strogih pravila, ali da se zna gdje je granica i dokle neke stvari mogu da idu. To, uostalom, pokazuju rezultati".
Koliko ste se Vi promijenili za ovih godinu i tri mjeseca. Od sastava tima i igre protiv Češke, do sastava tima i igre protiv Ukrajine. Koliko ste realniji, iskusniji, mudriji, lukaviji?
"Mene je u svoje pero generalni sekretar Partizana Žarko Zečević zvao „lisica“, zbog lukavstva na terenu. Šalu na stranu, ali sigurno da me je godina na selektorskom mjestu promijenila. Možda je kod mene bila prisutna i naivnost u početku, jer razmišljao sam u stilu: „Imamo te igrače, lako ćemo sa njima to da riješimo“. Prigovaralo mi se mnogo na ofanzivnoj formaciji koju sam izveo u Pragu, iako niko ne zna da praktično nismo imali zdravog igrača u to vrijeme u ekipi. I tada smo pokušali da damo gol, jer smo znali da ćemo ga sigurno primiti ako se budemo branili cijelu utakmicu. To je bio pokušaj, nismo uspjeli".
"U Podgorici smo stvorili mnogo šansi, nismo uspjeli da ih realizujemo i desilo se to što se desilo. Protiv Poljske u Podgorici nismo mogli da igramo povučeno pozadi, jer siguran sam da bi i Vi i čitav stadion zviždali. Morali smo da igramo ofanzivnije. Došla je potom utakmica u Ukrajini, gdje smo morali da mijenjamo taktiku, da igramo drugačije. I najvažnije od svega, imali smo vremena, čak sedam dana, da spremimo ekipu. Snimili smo koje su dobre, a koje loše strane Ukrajinaca i to smo iskoristili na pravi način. Jer, kada imate vremena da pripremite ekipu, onda je puno lakše. A ne kada imate po dva ili tri dana, pa neko dođe povrijeđen, neko izgubi utakmicu u klubu, neko je umoran, neko nervozan i sve to treba da se sklopi u nekoliko dana. Zato je mnogo lakše biti trener u ekipi nego u reprezentaciji, ali je privilegija biti selektor".
Sve velike utakmice Crna Gora je dobila sa malim brojkama. Slučajno ili ne?
"Mi smo utakmicu u Ukrajini mogli da dobijemo sa 2:0 ili 3:0, da smo dali penal, a možda bi poslije toga dali još jedan. Ali, ja sam i pred San Marino rekao da je meni dosta i 1:0. Jer, sada su bitni bodovi, borimo se za Svjetsko prvenstvo, gol-razlika nije važna. Prijateljske utakmice su te u kojima možemo da probamo".
Rješava li utakmicu u Moldaviji individualni kvalitet napadača?
"Kada su Vučinić i Jovetić u tandemu, nema te odbrane kojoj ne mogu da daju gol. To što nismo dobili neku veliku utakmicu kada su obojica bili u timu pripisao bih slučajnosti, jer vidjeli ste šta je Jovetić promašio protiv Poljske, siguran sam da bi u devet od 10 onakvih pokušaja dao gol. Oni uvijek daju gol, ili jedan ili drugi i lično volim da su obojica na terenu. Bez sumnje, mogu lagano da riješe utakmicu u Moldaviji.
Brnović, Dragan Adžić i Dejan Radonjić
Sve velike uspjehe u kolektivnim sportovima Crna Gora je ostvarila sa domaćim trenerima. Jeste li spremni da nastavite taj niz?
"Simpatično pitanje, iz jednog razloga – naši treneri nemaju tu podršku koju imaju treneri sa strane. Prvo, čestitke „lavicama“ na rezultatu koji su napravile, čestitke i košarkašima i vaterpolistima, a onda i jedan primjer – poslije Svjetskog prvenstva u Brazilu za rukometašice moj kolega Dragan Adžić je bio na stubu srama. On i jedan dio rukometašica su toliko napadani da je to bilo stvarno nevjerovatno. U tom momentu, da je Adžić bio smijenjen, možda bi se desili ovi rezultati, a možda i ne bi. Želim da kažem da je samo potrebno našim trenerima dati godinu ili dvije, pa ako ne bude to kako treba, onda reći „doviđenja“. Možda bi i Dejo Radonjić u ovoj godini napravio rezultate sa košarkaškom reprezentacijom da se stalo iza njega, iako je Luka Pavićević napravio sjajan posao. Ali, u tom momentu su bili napadi na Adžića, Radonjića i mene. Dva predsjednika su to izdržala, treći nije.
Da li bi plasman u Brazil bio najveći uspjeh u istoriji crnogorskog sporta?
"Po mom mišljenju da. Ne želim da se neko uvrijedi, poštujem i pratim ostale sportove, ali fudbal je ipak nešto što je iznad svega, dimenzija više. Kada Stevan Jovetić ili Mirko Vučinić daju gol ili dva u Italiji, to izlazi na dvije strane u novinama, sve živo bruji o tome. I tu se Crna Gora mnogo više promoviše nego u nekom drugom sportu. To su igrači svjetske klase o kojima svijet piše".
Šta nam nedostaje
Koji biste profil igrača voljeli da pridodate timu?
"Iskreno, ja sam prezadovoljan ovim što imam. Jedino što bih volio jeste da imamo alternative za ove igrače koje sada imamo po desnoj strani. Naravno da bih volio da imam Mesija uz Mirka i Jovetu i niko nam ne bi mogao ništa. Volio bih da se Simon stabilizuje u timu, jer on u reprezentaciji osim trkačkih kvaliteta nije pružio više, a znamo kakav kvalitet posjeduje. Takođe, ako je Savo Pavićević suspendovan ili povrijeđen, onda moramo da žrtvujemo Savića na desnom beku i nemamo taj kvalitet po desnoj strani u ofanzivi".
Volim Gvardiolu, divim se Mesiju i Đokoviću
Koje su sportske ličnosti po Vašem mišljenju obilježile godinu?
"Pomenuo bih dvojicu sportista, a to su Leo Mesi i Novak Đoković. Obojica me oduševljavaju. Jedan koji igra fenomenalan tenis i koji se zabavlja i uživa u svemu tome, te drugi koji je po mom mišljenju možda i najbolji igrač svih vremena, a koji je toliko skroman i toliko miran da je to nevjerovatno. To su dvije ličnosti koje me oduševljavaju.
Ko Vam je od današnjih trenera uzor?
"Uzora nemam, ali volim da gledam ono što je radio Pep Gvardiola. Zato je došla ona igre „do noge“ koju sam najavljivao pred Island, a na koju su mnogi gledali sa podsmijehom. Naravno da se ne radi o istoj igri koju igra Barselona, ali je žalosno, ako imamo dobre igrače, da ih gledamo kako se muče dugim loptama.
Galerija
Bonus video:
