Iako zajednički jezik mnogim državama olakšava suživot, Crnoj Gori i Srbiji ta činjenica samo otežava diplomatske odnose jer mogu lakše da se “izvrijeđaju i na smrt posvađaju”.
To je u intervjuu “Vijestima” ocijenio glavni urednik srbijanskog jedinog antirežimskog dnevnog lista “Danas” Dragoljub Draža Petrović, koji je čestim gostovanjima u satiričnoj emisji “24 minuta” znao da nasmije, ali i zamisli gledaoce. Ljubitelji satire i drugačijeg izvještavanja o regionalnim dešavanjima (najčešće u politici), odnedavno Petrovića mogu gledati u humorističkoj emisiji “PLjIŽ”.
Novinar je gotovo 25 godina, a najčešće je pisao za medije koji su bili kontra režimu. Široj javnosti postaje poznat po svojim kolumnama u “Glasu javnosti”, “Kuriru”, “Nedeljniku”, “Danasu”, kao i za portal “N1”.
Za “Vijesti” objašnjava koje su sličnosti Mila Đukanovića sa Aleksandrom Vučićem, Tomislavom Nikolićem i Galileom Galilejem, zašto će Crnoj Gori biti teško da zabrani ulaz Vulinima u našu zemlju, zašto bi Srbija trebalo da zabrani ulazak Mimi Karadžiću, kako je Eurosong 2006. ponovio postupke Podgoričke skupštine 1918...
Crna Gora i Srbija dijele mnoge vrijednosti - zajedničku istoriju, multietničnost, domaćinski odnos, jak ekonomski rast (neki bi rekli “zlatno doba”), obračune kriminalnih grupa, korupciju, visoke vođe, neprimijetnu opoziciju, šta je onda to što razdvaja naše dvije zemlje, pa nam zvaničnici svako malo razmjenjuju “teške riječi”?
U rubrici “Dogodilo se na današnji dan” za 15. februar piše da su se tog dana rodili Galileo Galilej, Milo Đukanović i Toma Nikolić. To nam je zajedničko, osim što je Galileo bio jedan od najvećih genija civilizacije koji je na samrti izgovorio čuveno “Ipak se okreće!”, što su kasnije potvrdili Milo i Toma, jer su se i oni jednog dana, ipak, okrenuli. Ljudi rođeni 15. februara uglavnom su velikani, koji su, možda, mijenjali mišljenja, stavove i ideologije tokom života, ali su ostajali ili vječito upamćeni ili vječito na vlasti. Razdvaja nas što se među našim političarima ne zna ko je crnji, a ko gori, zato smo braća.
Crnogorci i Srbi govore skoro istim jezikom, što bi nekim narodima bila olakšavajuća okolnost za suživot, ali je Srbima i Crnogorcima to otežavajuća okolnost, zato što dobro razumiju jedni druge, pa mogu lakše da se izvrijeđaju i na smrt posvađaju. Da mi ne znamo i srpski i crnogorski, a vi i crnogorski i srpski, kako bismo vjekovima živjeli jedni pored drugih. Kad nema jezičke barijere sve je lakše, i svađa i mir. Ajd’ posvađajte se vi sa Norvežaninom ako ne znate norveški. Vučić(Aleksandar) trenutno nema neku preveliku potrebu da vrijeđa druge narode i narodnosti, jer je tu disciplinu apsolvirao, pa trenutno ima status apsolventa za širenje vjerske i nacionalne mržnje koji je riješio da promijeni fakultet. Vučić pokušava da se nametne kao najpoželjniji lider regiona i njegova trenutna opsesija je da bude mudar ko da nije Vučić. Što mu je rijetko uspijevalo u životu. Politika je nekada vještina brojanja do deset, u čemu je Vučić trenutno uspješniji od Mila Đukanovića. Momentalno je na broju sedam. Ponekad đak prevaziđe učenika.
U Crnoj Gori je trenutno popularna parola “Nikad više 1918.”, što aludira na godinu kada je naša zemlja izgubila državnost i postala dio srpske teritorije, čak je i Skupština Crne Gore nedavno poništila odluku Podgoričke skupštine iz 1918. godine o prisajedinjenju Kraljevini SHS. Šta bi moglo biti srbijansko “Nikad više”?
Nikad više 2006, kada je bilo finale “Evropesme - Evropjesme” za kandidata Srbije i Crne Gore na Evrosongu kada je crnogorska grupa “No name” pobijedila srpske “Flamingose”, tako što su svi članovi crnogorskog žirija dali 12 poena svojima, a nula poena srpskoj grupi. Dok su svi članovi srpskog žirija dali 12 poena “Flamingosima”, a ukupno osam poena Crnogorcima, što dokazuje da smo mi Srbi majstori da bacimo mrvice komšijama, dok nam vi Crnogorci ni mrvice ne date. Tako je vjerovatno izgledala i Podgorička skupština, pa se čini da su se naše zemlje ujedinile, ali i raspale, zbog lošeg sistema glasanja. Naravno, raspali smo se i zbog “Flamingosa”.
Crna Gora je, navodno, “privremeno” zabranila ulazak pojedinim srpskim intelektualcima, između ostalih, i piscu Matiji Bećkoviću. Kojem Crnogorcu bi Srbija mogla da zabrani ulazak?
Mimi Karadžiću bi mogla da zabrani, jedino što da bi nekom zabranili ulazak, morate prvo da ga izbacite odande gdje mu je ulazak zabranjen, što je u Miminom slučaju teško. Mi bismo mogli da zabranimo ulazak škaljarskom ili kavačkom klanu, koji su u Srbiji dobili status “Zvezde” i “Partizana”, pa jedni navijaju za Škaljarce, a drugi za Kavčane. Naš ministar policije vjeruje da bi onda zavladao vječni mir jer se, šatro, u Srbiji kriminalom bave samo Crnogorci, dok su svi srpski kriminalci izgleda prešli u vladajuću stranku. Meni je malo neprijatno, jer je jedan moj deda sahranjen na groblju u Škaljarima kod Kotora, pa se bojim da me ne proglase škaljarskim klanom. Međutim, taj moj deda se bavio poštenim poslom, imao je fotografsku radnju u Herceg Novom, te mi to možda bude olakšavajuća okolnost.
Šta je to toliko privlačno kod Svetozara Marovića, pa, pored toliko Crnogoraca u Beogradu, Srbija insistira baš njega da zadrži i ne izručuje ga Crnoj Gori na služenje zatvorske kazne?
O tom pitoresknom liku, s imidžom i moralom trgovca konjima, najbolje se izrazio neki starac iz njegove rodne Budve u anketi “Politike”. Rekao je: Ponosan sam što se iz ovako male sredine ‘’odnjivio’’ jedan takav politički gorostas. A Srbija je čuvala sve gorostase koje jure za korupciju, lopovluk, ratne zločine i svakakva druga nepočinstva. Mi volimo loše momke. Tako da ako imate još nekog gorostasa, vi nam ga pošaljite, čuvaćemo ga, maziti i paziti i zvati ga Đole.
Ko je bolji - Milo ili Vučić? I zašto kažu da su (politički) od istog oca, ali različite majke?
Milo je bio komunista, pa antikomunista, pa miloševićevac koji je jurišao na Dubrovnik, pa Dubrovčanin koji je jurišao na (Slobodana) Miloševića, potom unionista koji je proganjao separatiste, u sljedećoj fazi bio je separatista koji je proganjao unioniste. Bio je i Srbin koji je negirao Crnogorce, zatim Crnogorac koji je negirao Srbe, ekolog koji je švercovao potencijalne pikavce, ateista, pa vjernik Srpske pravoslavne crkve, zatim vjernik Crnogorske pravoslavne crkve, sve u svemu, prava je nepravda što, uz Nobela za ekonomiju, nikad nije dobio isto priznanje, ali za fiziku. Prosto je nevjerovatno da sve to može da stane u figuru od dva metra visine. Koja liči na jarbol. Prava stvar kad često mijenjaš barjake.
Milo je prvi na ovim prostorima pokazao šta je političko konvertitstvo, Vučić se toga sjetio tek prije 10 godina. Svaka politika na ovim prostorima podsjeća me na onaj grafit, mislim na Cetinju, kada je neko poslao poruku Slavku Peroviću jer je počeo da glasa za “promijenjenog“ Mila: “Izvini Slavko, ali biznis je biznis”. Tako se glasa i u Srbiji: biznis je biznis. Crnogorski političari, prije svega Milo, istinski su idoli našim političarima, prije svega Vučiću. Tako da Milo Vučiću dođe ko Mik Džeger, jer DPS i jeste neka vrsta “Rolingstonsa”. Nikako da se raspadnu.
Kada bi se potukle, ili makar porvale, naša i vaša vlada, ko bi bio jači? Crnogorci su tradicionalno visoki i kršni - imamo premijera, dugogodišnjeg direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost, a vama je na čelu vlade žena, i to vrlo sitna. Međutim, vi imate Vuline, pa je brojnost na strani vaše Vlade. Da li bi, u tom slučaju, prevagnula brojnost ili snaga?
Taktika bi prevagnula. Naša premijerka se zalaže za digitalizaciju tako da se mi bijemo digitalno. Izbor Ane Brnabićza predsjednicu Velja Ilić je prokomentarisao riječima: “Neka nam je bog u pomoći!” Tako se i osjećamo. Što se tiče (Aleksandra) Vulina, nesreća, ko što kaže narodna poslovica, nikad ne dolazi sama. Uvijek povede bar još dvojicu. Slično je i sa Vulinom. On nikada ne dolazi sam, uvijek povede bar još dvojicu koji su pljunuti on. Tako da se Republika Crna Gora može prevariti odlukom da Aleksandru Vulinu zabrani ulazak u zemlju, jer je srpska prednost upravo u tome što Vulin nikad ne dolazi sam, a kontrola svih graničnih prelaza istovremeno izuzetno je komplikovana. Postoji, naime, opasnost da Aleksandar Vulin, kao višeslojna osoba, pokuša istovremeno da uđe u Crnu Goru na nekoliko graničnih prelaza, a šta onda raditi? Naša prednost je vulinovska.
Svjedoci smo da crnogorska i srbijanska vlast različito gledaju na opoziciju. Dok u Srbiji predstavnici opozicije noći bivaju fizički napadnuti “metalnim pedmetom po glavi”, u Crnoj Gori se pod okriljem noći poslanik opozicije hapsi i odvodi u zatvor. Koja je, po Vašem mišljenju, metoda pregovora sa opozicijom djelotvornija?
Priča mi je jedan čovek: „Da bi neko živo biće bilo dobro, moraš da ga stvoriš i gajiš. Samo pacovi i miševi dolaze sami“. Izbori su svuda u svijetu praznik demokratije, ali je to u Srbiji i Crnoj Gori manje praznik, a više praznik praziluk demokratije. Biračko tijelo jeste najvažniji faktor praznika praziluk demokratije.
Malograđanska potuljenost, potkupljivost, uplašenost, vjera u svaku budalu, pitanje: „šta će reći čaršija?“, spoj mazohizma i iracionalizma, jesu odlike prosječnog srpskog i crnogorskog birača, mitske ličnosti. Sa druge strane, DPS je kao i SNS manje stranka, a više interesna grupa mahom trećerazednih tipova koji su dočekali svojh pet minuta, ili još bolje – svojih pet ili 25 godina – koje će potrajati. Kao takvi, izbore doživljavaju poput bitke za goli opstanak i zato su ih i dobili u sadejstvu sa prosječnim srpskim biračem. I šta sad mi da radimo što je demokratija loša stvar za Srbiju i Crnu Goru, ali niko još nije smislio ništa bolje. Gdje god tri Cece Ražnatović mogu da nadglasaju dva Sergeja Trifunovića, to se na kraju pretvori u praziluk demokratiju. A što se tiče metoda: mnogo je bolje opoziciju prvo odvesti u zatvor, pa je onda opaučiti šipkom po glavi.
S obzirom da dnevni list “Danas” poslanici vladajućeg SNS-a upoređuju sa Hitlerom i Gebelsom, a Đukanović je crnogorske kritički nastrojene medije i NVO nedavno nazvao “fašistima” - jasno je ko su “Sile osovine”. Ko bi onda bile “savezničke sile Antante”?
Kada smo jedanput ne nekoj tribini u Novom Sadu pričali o medijskoj situaciji i postavili dijagnozu da većinu svjetske populacije čine degenerici, što je mogući uzrok popularnosti najgorih medija i najgorih ljudi kako u svijetu tako i kod nas, iz publike se, kada su na red stigla pitanja, javio jedan bijesni bački čiča sa kačketom. Kako vas nije stid da većinu nazivate degenericima!? – pobunio se čiča, a Marku Vidojkoviću (piscu i novinaru) je to odmah bilo sumnjivo. Ne znam što ste se toliko uzbudili, jedino ako ste se prepoznali? - pitao ga je Marko, precizno „vidojkovićevski“. Kada sam ne nekoj televiziji na pitanje - ako su oni koji vjeruju u Djeda Mraza djetinjasti, kakvi su oni koji vjeruju u Vučića – odgovorio: „Tupavi!“, jerbo nisam mogao da nađem politički korektan izraz koji bi zadovoljio istančane ukuse, samo sam čekao dan kad će se na nekoj televiziji pojaviti Dragan J. Vučićević i početi da se dere: „To mora da je mislio na mene!“ I to se desilo. “Savezničke sile Antante” su dakle tupavi, a ponekad i degenerici.
Da li su Đukanović, Vučić i Milošević zaista “otvorili oči “našim novinarima i pokazali kako može da se radi drugačije i profitabilnije ili su mediji uvijek bili, kako ste jednom prilikom rekli, “isto stanje drugo pakovanje”?
U Srbiji je otežavajuća okolnost ako znaš da napišeš nešto što je duže od telegrama, šarmantnije od krivične prijave, a inteligentnije od telefonskog imenika i tekstova iz najtiražnijeg srpskog magazina koji se zove “Pošalji svoj recept”. Ovdje pisana riječ vrijedi samo ako je objavljena u nekom tabloidu, u nekakvoj haiku novinarskoj formi sa što većim naslovom i što više mrtvih, silovanih, opljačkanih ili pohapšenih. Medijska pismenost nam je na nuli. Medijski senzibilitet – takođe. Naša nacija je generalno polupismena, a medije shvata kao sredstvo za zabavu. Loše nam se piše.
Imate istu govornu manu kao Đukanović i većina crnogorskih političara u vrhu DPS-a. Đukanović je sada predsjednik Crne Gore (prethodno je bio premijer), a Vi ste glavni urednik “Danasa” i jedan od aktera satirične emisije “PLjIŽ” - da li je taj govorni preduslov da je neko prirodno predodređen za uspjeh?
Samo veliki ljudi imaju šprehfeler – Milo, Sveto, Filip(Vujanović), (Emanuel) Makron i ja. Mada je Makronu to zbog jezika. I samo mali ljudi imaju isto, (Vojislav) Šešelj i ja. Ako ne znate razgovjetno da izgovorite slovo “r”, to je politička prednost izgleda samo u Crnoj Gori, iako onda ne znate da pravilno izgovorite ni ime svoje države, pošto obje riječi imaju u sebi “r”. Crnogorski političari imaju azbuku od 33 slova, ali koriste samo 32, dok mi imamo 30 slova, a ja koristim samo 29. Zbog zajebanog slova “r” ni ‘’marlboro’’ Milo nije umio pravilno da izgovori, pa je jedva čekao kad će stići gliseri sa ‘’vinstonom’’. I tako je uspio. Ja sam uspio tek kada sam počeo da radim u listi “Danas”, jedinom listu u kome sam radio a u nazivu nema “r”.
Ili/ili
Tramp ili Putin?
Trampio bih se za Putina ako bi mi ponudili da usvojim Trampa.
Amfilohije ili Irinej?
Irineja bih zvao da me vjenča, mada sam već vjenčan, ali bih Amfilohija zvao da me razvede. Ja mislim da njemu to mnogo bolje ide.
Beba Popović ili Dragan J. Vučićević?
Apsolutno Beba Popović, jer mnogo više volim bivše kelnere. Pa i moj kum je kelner, tako da su simaptije na Bebinoj strani.
Kesić ili Ljubičić?
Ljubičić je legenda. Kesić je genije. Dakle - Žanetić.
Učite i vičite: “Učiću, pederu!”
Izuzev kritike i ismijavanja, šta još “normalan” građanin može učiniti da se nešto promijeni kod svijesti donosioca odluka, naroda ili međunarodne zajednice?
Moramo učiti. Znate onaj vic: Kaže tata sinu: “Uči, sine, uči!” A sin krene da skandira: “Učiću, pederu, učiću, pederu!” Sin, dakle, neće da uči, pa viče ocu: “Učiću, pederu!” Kapirate? Zato vam predlažem da što više učite i vičete.
Bonus video:
