Želimir Žilnik legendarni srpski reditelj, bio je gost u Kraljevskom pozorištu Zetski dom, gdje je održao iscpno predavanje o jednom zanimljivom vremenu koje je ispisalo najznačajnije poglavlje u istoriji kinematografije bivše Jugoslavije, a to je vrijeme “crnog filma”.
Žilnik je govorio i o rediteljima savremenicima poput Makavejeva, Pavlovića, Petrovića...
"Tih godina je konstituisano nešto što smo mi zvali Novi jugoslovenski film. Novi jugoslovenski film je sa jedne strane bio izraz druge ili treće generacije koja je ušla u kinematografiju poslije oslobođenja.
Tada su se radili uglavnom partizanski filmovi i jedan pokušaj komedija, a radili su ih kadrovi koji su prošli kroz NOB, pomognuti njemačkim zarobljenicima, koji su vrlo često bili tehničari. Sjećam se kad sam prvi put pošao u 'Avalu', bilo je nekoliko Njemaca koji su se bavili tehničkim stvarima, opravkom kamera i slično... a cijela naša tehnika tog vremena bila je iz vojnih reparacija. Današnji ulazak mladih ljudi u kinematografiju je hiljadu puta jednostavniji, nego što je to bilo tih 60-ih godina prošlog vijeka."
Bez iluzije da je nekada bilo bolje
Žilnik je na Cetinju govorio i o tome kako su se nekada stvarali filmovi, o tehnologijama i uslovima snimanja.
"U to vrijeme je Jugoslavija imala dobru komunikaciju sa svijetom zbog konflikta sa staljinizmom"
"Jugoslovenski sistem privrede toga vremena se odražavao i na film"
Žilnik je kazao da je “naša zemlja” bila organizovana sa svim svojim specifičnostima i nadama, ali da je sa druge strane, u velikoj mjeri bila ophrvana zaostalošću, siromaštvom, primitivizmom.
"Ta je Jugoslavija bila na neki način nada"
Bili smo test za Evropu
Živio sam u Novom Sadu, i mi smo imali na redovnom repertoaru recimo komletan francuski 'novi talas', nove filmove Čehoslovačke, nove filmove Poljske, a čak su dolazili na gostovanje i paketi tzv. američkih underground filmova. Kada sam kasnije otišao u Njemačku, shvatio sam da je američka kinematografija tamo kasnila i po nekoliko mjeseci u odnosu na Jugoslaviju. Vjerovatno zato što je Amerika njemačko tržište smatrala velikim pa im nisu lako davali film, dok ne dobiju velike pare. Nama su ih davali u distribuciju za relativno male pare i mi smo na neki način bili test za evropsku publiku", objašnjava Žilnik.
Jugoslovenski sistem privrede toga vremena se odražavao i na film.
"U to vrijeme je Jugoslavija imala dobru komunikaciju sa svijetom zbog konflikta sa staljinizmom. Ta je Jugoslavija bila na neki način nada. Tada ste mogli šetajući Beogradom da naiđete na Sartra, na Mišoa, Beketa... Oni su tu dolazili kao u obećavajuću zemlju. A na Korčuli je svake godine bila filozofska škola i nije mogo malo da prođe a da tu nije bio Erih From, Bloh, Markuze, i drugi najveći umovi svijeta tog vremena", rekao je Žilnik.
Bonus video:
