„Ako je neko bio sanjar, onda je to bio Sergej Jesenjin. Ako je neko bio ljubavnik stiha, bio je to Sergej Jesenjin. I sanjao je, i ljubio je često, no ipak, najčešće je plakao“, kazao je Ivan Lješković, profesor ruskog jezika i književnosti i moderator poetsko-muzičke večeri upriličene u nikšićkoj Gradskoj kući pod nazivom “Odlaze sanjari”.
Govoreći o “vječito mladom pjesniku”, velikom zajubljeniku u prirodu, selo, tradiciju i žene, poeti koji je volio i patio, bio nemirne duše i bića satkanog od emocija, Lješković je podsjetio koliko je Jesenjin volio majku, sestru, kolika je bila njegova strast prema balerini Isidori Dankan, ali i na papirić koji je pronađen u hotelskoj sobi u kojoj je proslavljeni ruski pjesnik izvršio samoubistvo. Na papiriću je krvlju ispisao stihove pjesme “Doviđenja druže, doviđenja”.
„Taj papirić sa niskom stihova, ispisanih krvlju, je jedinstven u istoriji ruske i svjetske poezije i uvijek je pod najstrožom zaštitom. Za 90 godina vidjelo ga je svega 15 istraživača. Pjesma podstiče nova čitanja, ekspertize, tumačenja. Sve što su najnovija istraživanja otkrila o Jesenjinovom životu, stvaralaštvu i smrti, čita se kao roman o nezaštićenom usamljeniku koji je jedino želio da pjeva svojim glasom, svojom dragom lirom, u strašnim ruskim godinama. Jesenjin je bio i ostao velika ruska rana“, kazao je Lješković. Milo Vučinić, Boban Čvorović, Marijana Šćepanović iMihailo Perošević potrudili su se da publici dočaraju emociju od koje su satkani Jesenjinovi stihovi. Perošević je uz pratnju harmonikaša Ivana Pekovića otpjevao dvije ruske pjesme, a veče su “obojili” i gitaristi Goran Hrapović i Goran Grozdanić.
“Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mašu: kobni zamah - kobi će donijeti… Čuj…nek’ idu svi u …pivsku flašu… Nikad druže, ja neću umrijeti”.
I bio je u pravu! Njegova poezija je i nakon 94 godine od njegove smrti jednako “živa”. Kao i sanjari koji uz nju vole.
Bonus video:
