Mnogi ljudi ponekad osjete neobičnu energiju pred artefaktom prošlosti. Zapitaju se čija li je ruka dodirivala ono što sami dodiruju, čije sve stope su prošle mjestom na kojem stoje, kakva drama se skriva iza nijemog stuba ili kamena. To je trajna inspiracija Miraša Martinovića, autora koji svojom tematikom stoji sasvim po strani od tematskih okvira i žanrova koji privlače pažnju publike. Ako izuzmemo to što u njegovom djelu postoji prepoznatljivi spektar postmodernističkih strategema i postupaka, Miraš Martinović trajno ostaje u okviru fascinacije drevnom prošlošću, antikom osobito, a uvijek u nastojanju da iz nje izmami i protumači sopstvene i naše svagdanje egzistencijalne zapitanosti.
Nije zato čudno što se sa ovom literarnom strašću lijepo ujedinjuje i autorova inicijalna profesija - arheologija. Kao disciplina koja se bavi izučavanjem materijalnih ostataka sa ciljem da rekonstruiše cjelinu negdašnje životne činjenice, ona je ipak neodvojiva od samog logosa, odnosno od priče. Nije na odmet podsjetiti da su neka od privih određenja arheologije bila sasvim bliska načinu na koji se određuje moderni roman, osobito onaj postmodernistički koji se poigrava faktima i fikicjom. Djelo Miraša Martinovića se tako doima poput pomoćne pjesničke metode koja zaokružuje arheološki uvid ili istraživanje, koja uključuje domišljanje i popunjavanje mjesta neodređenosti (vrlo često na osnovu obilja činjenica eruditske provinijencije).
Zanimljivo je da u Engleskoj postoji jedna poetska praksa, nazvana Iskopaj poeziju (Digg the Poetry), čija je praksa da arheolozi i pjesnici/pisci zajedno rade na prostoru arheoloških iskopavanja. Neposredno uključeni u pronalazak artefakata, pjesnici na svoj način nastoje, teže da istraže i interpretiraju arheološke nalaze kroz poeziju i kreativno pisanje. Ovakva sprega arheologije i pjesništva je svojevrsno priznanje literaturi. U njemu se prepoznaje i ono čuveno Aristotelovorazlikovanje istoriografije i poezije. Prema njemu, poezija je mnogo bliža filozofiji, jer ne istražuje konkretne ljude i pojave, već pojave i karaktere kakvi bi trebalo da budu prema zakonima vjerovatnosti i nužnosti. Tako u pokretu Digg the Poetry pjesnici osluškuju šapat spostvenih duša u dodiru sa artefaktima. Na sličan način i Miraš Martinović čitaocima nudi svoju lirsku arheologiju kao prostor smirenosti i samoće, kao poziv na utemeljenu povezanost svega u vremenu sa svime što biva i dolazi.
Izazovi Martinovićeve literarne potrage su uvijek konstante ljudske prirode i života, u prvom redu prolaznosti kojom uostalom i započinje povijest svjetske književnosti. Zato njegovom kazivanju odgovara svečana elegičnost i trohejski ritam dugih kadenci. Zato mu odgovaraju margine tišine, iako njegov cilj nije majstorstvo stiha već njegova moć da kazivanje izmjesti iz svakodnevnog u uzvišeni registar i snažno produbi emociju. Stiče se utisak da Martinović na svoj način pažljivo sklapa mrežu oko inspirativnog izazova, do trenutka kada osjeti da se stapa sa artefaktom ili motivom u jedinstvo koje potom dobija njegov živi glas. Pred ostacima drevnih vremena on nastoji da izazove i natjera čitaoce da shvate da su vrijeme i njihova zemaljska tijela iluzije, puki alati koji im pomažu da traju i kreću se u svijetu, ne i da mu osjete smisao i dubinu. Kao i uvijek, poseban značaj u njegovom tematskom opusu ima Crna Gora, pa u tom smislu ni Glasovi iz Doklee nisu izuzetak. Posebno povlašćen motiv je drevni grad i njegov urbanitet. U ovoj knjizi to je prvenstveo Duklja, ali i pokrajina Prevalis u kojoj se nalazila. Doklea, zagrljena Zetom i Moračom i rječicom Širalijom, opasna snažnim bedemima i kulama sa jedinim izlazom prema čuvenom putnom pravcu Via Narona, podstiče pitanja o tome ko su i kakvi su bili Dokleati i da li je Dioklecijan odista rođen u Doklei, da li njeno ime znači crn, skrovit i taman, ili znači teći i ploviti. Doklea mjesto vječitog pjesnikovog hodočašća i potrage za „talogom“ žive istorije.
Pjesnika nadahnjuje svaka drevna urbana cjelina, pa samo njeno ime sačuvano od zabrava. U Usnulim gradovima pominju se Olcinium, Rizon, Butua, Agruvium, Lantodokla, a sva zajedno zvuče poput čudesne muzike. U pjesmama Agruvium, Doklea, Misterije katedrala, Putevi, Gradovi velike Dioklitije, Prapratna, kao da „čujem glasove, gradsku vrevu, živi romor“. Muzici prošlosti pridružuju se i imena iz Artemidinih svještenica, kao i sagovor sa drevnim zapisima u pjesmi Medaur, Sofokle u Butui i Lađe.
Knjiga je diskretno osjenčena simboličkim brojem stradanja, koji joj daje poseban smisao, jer se Glasovi iz Doklee sastoje iz trideset i tri nejednake poetske cjeline, od kojih su neke već bile objavljivane, a većina se pojavljuje prvi put. Vrlo je teško odrediti da li su u pitanju pjesme ili lirske priče, pjesme u prozi ili lirizovana proza, ili možda lirski roman o drevnom gradu. Poznato je da su Martinovićeve književne strukture po pravilu otvorene i neomeđene, da ih je teško zatvarati u kalupe čak i književnih rodova, a posebno vrsta; da su najčešće u pitanju hibridne žanrovske forme. Zanimljivo je da sam pjesnik ove zapise u formi stiha naziva pričama.
Poznato je da svaki roman određuju prostor, vrijeme i likovi. Širi prostor ovog „romana“ o Doklei je Prevalis, ona drevna rimska provincija, za koju nas pjesnik ubjeđuje da počiva u nama samima. Uži prostor je Doklea, a obje su antopomorfizovane, obje su prelijepe djevojke, a poetska vizija vrhuni slikom djevojke usmrćene zvijezdom i istovremeno fiksirane poput zvijezde u beskraju neba.
Jasno je da u tami istorije koju razgrće, pjesnika posebno nadahnjuje pirozor ženske ljepote i strasti koju ona izazva. O tome ponajbolje svjedoči „razgovor“ sa pronađenom ogrlicom (Mijelame). Sa ogrlice, zajedno sa zrncima prašine, nestaju i vjekovi i Mijelame oživljava u svoj svojoj ljepoti. I mitska predanja su vječita inspiracija, kao u pjesmi Agava, koji se iz grčkog mitološkog kruga lako seli na naše prostore. I poetski zapis Čaša opet kazuje o ljepotici, uz svedeni a dramatični narativ o ljubavi i strasti, osveti i gubitku. U pjesmi Umnožavanje ljepote „Izgorjeli mladići, bude se iz sopstvenog pepela i čekaju“ da iznova vide ljepotu žene. Najzad, poetski zapis Hipnos kroz obraćanje bogu sna i smrti zapravo povezuje ljubav i smrt kao nerazdružive pratioce.
Poseban tematski okvir čine pjesme povezane sa samom poezijom, umjetničkim stvaranjem i mjestom umjetnika u svijetu. Tako Sudbina crtača kazuje kako je nadareni Tato bio zamoljen da oslika Lipsku stijenu, ali je prešao prag dozvoljenog. Sudbina crtača tako postaje priča o sudbini umjetnika koji ne pristaje na zadate i utvrđene granice, makar se njegova potraga okončala smrću. Na sličnom je tragu i pjesma Retor, iako je u ovom slučaju izražajno sredstvo riječ a ne crtež. Autopoetičku provinijenciju ima i Damnatio Memoriae, pjesma o lažnoj umjetnosti i stvaraocima udvoricama. I Legenda govori o kazni koja čeka rapsode, ali i o neuhvatljivost pjesme, o „sjaju legende“ koji je nemoguće ugasiti. Lirski subjekat kaže: „Legenda je vladala carstvom u kojem sam bio suvišan“. Tako i Susret Homera i Odiseja govori o potvrdi koju životu daje upravo i jedino poezija, jer ni velikog lutalice i tragača, lukavog Odiseja, nema bez pjesnika i čarolije poezije. Tek kad svoju priču ispriča Homeru, za Odiseja se potraga okončava i „Sad mogu da odem na posljednje putovanje. Zadovoljan. Znam da ću se uvijek vraćati!“
Motiv prolaznosti je poetski izoštren u pjesmi Imperija na bakarnom noviču (inače iz vremena Aurelijana) i riječima: „Sve se svelo na prostor manji no što vrh jednog prsta može da zahvati“. Slična je i Govor Kvinta Flavija Helena, gdje stoji: „Zar poslije svega ova urna, prijatelju?... Zar je na kraju sve u nju stalo. Sve što se životom zove.“ Pjesnik pritom ne stavlja upitnike, jer su i pored forme pitanja u pitanju akordi konačnog i neupitnog.
O tome da izbor broja poetskih cjelina nije sasvim slučajan svjedoči pjesma Božije riječi, koja varira motiv prvih hrišćana i fantazmagoričke i na zemlji uništene „Poslanice Dokelatima“. Izuzetna je pjesma Frule u grobovima, koja govori o kralju Genciju i maestralnom porazu ilirskih ratnika koji su umjesto mačeva nosili frule i svi umrli od rimskih mačeva. Suprotstavljanje pjesmom spaja ovu pjesmu sa mnogo kasnijim dobom kada su se na ovim prostorima lila prva slova kojim se jedan vladar nastojao suprotstaviti osvajanju.
U završnici zbirke i u posljednje tri cjeline apostrofiraju se motiv plovidbe, ljepote i plodnosti i najzad kobi i zabranjene ljubavi; Argonauti, Epona i Ljubav u Doklei. U konačnici Martinović uvodnim i završnim zapisom formira smisaoni krug u kojem nastavlja da traje Vječna Doklea.
Bonus video:
