Konačno sam iz Crnogorskog narodnog pozorišta izašao ushićen. Bilo je to u petak, 2. decembra, poslije predstave “Šćeri moja”. Nešto slično desilo mi se možda još samo jednom, davno, kad sam gledao “Ognjište”, po tekstu Žarka Komanina i u režiji Blagote Erakovića. Za ulogu Jovane u toj predstavi Dragica Tomas dobila je, 1975, Sterijinu nagradu, najprestižnije pozorišno priznanje u SFRJ.
Predstava “Šćeri moja” uzdrmala me dvojako: kao ljubitelja pozorišta i kao oca. Sve je na sceni CNP-a u nepunih sat i po (taman koliko treba!) djelovalo savršeno i ne znam šta je na mene ostavilo jači utisak: gluma, režija, tekst, scenografija, muzika, scenski efekti...
Kao da je nešto u pozorišnom smislu buknulo u Podgorici. Ne vjerujem da je ova predstava “jedna lasta...” Jer, u pitanju su domaće, kreativne snage, pune poleta i potencijala. U glumačkoj ekipi, recimo, nema praznog hoda, sve je “pod konac”, odigrano snažno, emotivno, razgovjetno. U tekstu nema ni glorifikovanja prošlosti, ali ni karikiranja crnogorske tradicije, sveštenstva, susjeda... I nije mi žao što nisam uspio da pogodim nijednu narednu scenu. Kad se pojavio lavor mislio sam: sad će knjeginja Milena da opere noge knjazu Nikoli. Umjesto toga stigla su još četiri ili pet lavora za glavare, da rade isto što i Gospodar i ta naša poltronska crta koja se provlači vjekovima kroz ove krše naglašena je bez ijedne riječi.
I drago mi je što je moj drug zablistao na sceni: Mirko Vlahović je prikazao knjaza Nikolu kao nježnog i zabrinutog oca, koliko god goropadnog i prepotentnog među glavarima, toliko zbunjenog i nemoćnog pred kćerkom mezimicom, pred čijom čistom dušom i rezonima rukovođenim pravdom i, od Boga datom, jednakošću među polovima, može samo da glasno negoduje, ali i da ustukne kad mu Zorka podvikne (nešto mi je poznato ovo kad otac koji nema argumenata vikne na kćer, ona mu uzvrati, a on spusti ton).
Mirkov knjaz Nikola je od krvi i mesa, čovjek koji stenje kad je bilo “prvo, pa žensko”, koji uživa kad mu se, kasnije, to ljupko žensko “pleka” oko nogu, koji plače kad je vrijeme za umiranje...
I ostali glumci bili su odlični: mlada, izuzetno talentovana Vanja Jovićević; u najboljim (glumačkim) godinama Varja Đukić; cetinjski šarmer Goran Vujović, uvijek i svuda duhoviti “buksovac”; moj dragi saigrač iz “Balkanske carice” Slobodan Marunović, sada već doajen, i svi drugi.
Poslije mnogo vremena nisam se pravio duhovit pred suprugom u pozorištu i komentarisao zbivanja na sceni. Jednostavno, nisam imao kad. Ni o čemu nisam mislio osim o onom što u brzom ritmu promiče pred mojim očima. Bio sam sat i po u nekoj drugoj dimenziji, na nekom drugom mjestu... Kakav ugođaj!
* * *
Barani su prosto talentovani da ne dođu tamo gdje bi trebalo da budu kad je kultura u pitanju. Povodom Dana Opštine, u polupraznoj sali Doma kulture održan je sjajan koncert „Baru s ljubavlju – najljepše stranice muzičke literature“.
S impresivno brojnim orkestrom Radovana Papovića, soprani Aleksandra Vojvodić - Jovović, Tijana Blečić i Bojana Pejanović izvele su poznate operske arije, ali i popularne kancone i ruske pjesme, sve vrijeme praćene aplauzima egzaltirane publike. Poseban pečat čitavom spektaklu dao je sin pokojnog Igora Perazića, Luka, solo dionicama na violini.
Čak je i sala bila zagrijana, što se veoma rijetko dešava...
* * *
Kad sam bio mlađi prosto nisam znao da skrenem pogled ustranu i napravim se da ne vidim onoga do koga mi nije stalo. I onda mi je, uglavnom, bilo neprijatno. Nit da se javim, nit da se ne javim. Zato sada u ovim zrelim godinama mogu da se napravim Englez kad hoću.
Sve dolazi s godinama: i mudrost i licemjerje.
* * *
U Crnoj Gori, posebno na njenom primorju, život je samo malo skuplji nego u Siriji. Bilo ko kome se zamjerite može vas ubiti, a da je prilično siguran da će proći nekažnjeno. Što bi rekao jedan od junaka “Barskih priča”, Momo K: “Dvije kacige na motoru pobiše po Crne Gore!”
Ova vlast, očigledno, neće ili nema snage da donese mir na crnogorske ulice. Makar samo zbog toga trebalo bi da, mimo izbora, ustupi mjesto nekom drugom, ko bi htio i smio da se uhvati u koštac sa tim narastujućim zlom i kome bi trebalo ograničiti mandat dok ne iskorijeni kriminal ili ga barem obuzda. A onda bi valjalo organizovati slobodne izbore, bez sijenke zastrašujućih vijesti iz crne hronike i raznih državnih udara.
* * *
U Baru su najčitanije zidne novine sa umrlicama. Odavno i one dnevne prvo s kraja prelistavamo, da vidimo koga sve nema. A sve više, na žalost, nema mladih ljudi, karcinomi odnose znane i neznane kao epidemija.
Ne znam, možda je to tako oduvijek bilo, naravno u manjem obimu, pošto sadašnji instant način života uzima danak, ali ako je i jedan građanin ove zemlje obolio zbog dejstva osiromašenog uranijuma iz one licemjerno nazvane akcije ”Milosrdni anđeo”, onda bi naš jedini dostojanstveni odgovor trebalo da bude: “Ne u NATO!” A, ako već moramo da uđemo u tu ofanzivnu vojnu alijansu, jer smo šaka jada u ovom nemilosrdnom i nehumanom svijetu, onda bi bilo neophodno da nam prethodno upute izvinjenje oni koji su nas bombardovali.
* * *
Kad čovjeka slomi neka bolest, misli da nikad više neće biti zdrav i bodar kao nekad. Ali, tegoba prođe kao i sve što prolazi i sve opet bude kao prije. Čovjek se regeneriše kao glista.
Nevolja je kad bolest potraje, onda prođe čovjek...
* * *
Naši ljudi gotovo više i ne razgovaraju. I kad se, navodno, nađu na “čašicu razgovora”, poslije nekoliko kurtoaznih rečenica, svako počne da tipka po svom telefonu, zaboravljajući na sve oko sebe. Zbog telefonskih poruka u kojima nema znakova interpunkcije i velikih slova, sve smo nepismeniji, a uskoro ćemo i govoriti kao što je čitao onaj nesrećni pop Mićo iz “Gorskog vijenca”: “... um ...dam ...am ...bi ...nu ...no ...na ...ša ...ra ...”
* * *
Ima lijenih mitomana i mistifikatora koji godinama ništa kreativno ne rade niti umiju, ali se pitaju o svemu, jer tačno znaju šta i kad da pričaju i kome da se dodvore. I zbog njih koji, pored ostalog, kroje i kadrovsku politiku, neki mladi, pametni ljudi (ako imaju sreće) dangube obavljajući činovničke poslove ili (ako nemaju) intenzivno uče njemački i druge strane jezike i spremaju se da što prije odu odavde.
* * *
I Barana i pasa lutalica je sve više. I sve se manje međusobno podnose.
Azil za napuštene životinje jeste nasušna potreba ovog grada.
* * *
Ima li išta apsurdnije nego angažovati Severinu da pjeva za Novu godinu, na otvorenom, zakopčanu do grla!
Bonus video:
