Važi li član 387 KZCG za urednike Vijesti, Dan-a i portala In4S, pita TV Pink M na svom portalu, nudeći na uvid svojim posjetiocima neke od naslova iz pomenutih medija koji se odnose na zbivanja koja se zvanično vode kao organizovanje kriminalne organizacije i terorizam u pokušaju.
Član KZCG na koji upućuje TV Pink M se odnosi na krivična djela pomoći počiniocima poslije izvršenog krivičnog djela, a pitanje sugeriše postojanje osnovane sumnje kada je riječ o tri crnogorska medija.
Sugeriše, takođe, da novinari ne smiju ni na koji način dovoditi u pitanje ono što kaže specijalni državni tužilac u vezi sa navodnim pokušajem nasilnog preuzimanja vlasti u Crnoj Gori. Čak ni kada, najblaže rečeno, ne djeluje sasvim ubjedljivo ono što govori specijalni državni tužilac i kada je cijeli kontekst takav da profesionalna novinarska sumnja u zvaničnu verziju događanja mora biti izoštrena do krajnje granice.
Na koji način to novinari koji sumnjaju u zvaničnu verziju mogu da pomažu navodnim organizoatorima kriminalne organizacije koja je željela nasilnu smjenu vlasti u Crnoj Gori? Da li ti medije prikrivaju dokaze? Ne. Da li ti mediji krivotvore iskaze zvaničnika i raznih sudionika? Ne. Da li ti mediji pomažu u bjekstvu navodnim počiniocima krivičnih djela? Ne. Pa šta je onda njihov grijeh zbog koga ih kolege iz TV Pink M targetiraju i preporučuju tužilaštvu?
Grijeh medija koje sumnjiči TV Pink M je taj što ne dozvoljavaju da pitanje istine ostane otvoreno, već tragaju za činjenicama koje bi pomogle da to pitanje bude zatvoreno. Čineći tako, oni pomažu i specijalnom državnom tužiocu, ukazujući mu na moguće propuste i zablude, a prvenstveno pomažu građanima, kojima novinarstvo u demokratskim društvima jedino treba da bude lojalno.
Prva i najvažnija obaveza novinarstva nije da bespogovorno vjeruje u ono što kažu zvaničnici i što javnosti na uvid stavljaju institucije. Istina je prva i najvažnija obaveza novinarstva, a sumnja je sastavni dio procedure provjeravanja, koje su u temeljima novinarstva koje je lojalno građanima. Iz te lojalnosti proizilazi i obaveza nezavisnog nadziranja vlasti, i to jednako zakonodavne, izvršne i sudske. Da bi to bilo moguće, novinarstvo ne smije da šeni pred onima o kojima izvještava, već da bude nezavisno od njih i drži ih na distanci.
A sada malo analogije.
Dva aktera iz ove aktuelne priče o navodnom pokušaju nasilne promjene vlasti u Crnoj Gori bili su akteri i priče s početka posljednje decenije prošlog vijeka. Riječ je o premijeru Milu Đukanoviću i specijalnom državnom tužiocu Milivoju Katniću, koji su, na različite načine, bili uključeni u vojnu i paravojnu agresiju sa crnogorske teritorije na Dubrovnik i okolinu 1991. godine. Đukanović je i tada bio premijer, a Katnić je bio u vrhu novouspostavljene, vojne vlasti na hrvatskoj teritoriji. Zvanično je taj pohod na Dubrovnik pravdan opasnošću od napada ‘ustaša’ na Crnu Goru i tu zvaničnu ‘istinu’ su ljudima prenosili novinari koji su ili bespogovorno vjerovali u zvaničnu verziju ili su vjerovali ‘po službenoj dužnosti’. Oni koji su sumnjali, bili su proglašavani izdajnicima i pomagačima ustaša.
Nedugo kasnije, premijer Đukanović se u dokumentarnom filmu “Rat za mir” Koče Pavlovića pravdao da nije znao da u Dubrovačkoj regiji ima samo nekoliko stotina naoružanih ljudi i da oni ne predstavljaju opasnost po Crnu Goru, nego je mislio da ih je tamo na hiljade. “Ne, ja to nijesam znao, kao što to nije mogao znati bilo ko iz tadašnjeg crnogorskog državnog rukovodstva. Mislim da je objektivnije informacije imao vojni vrh u Beogradu, ali naš problem je bio u tome da smo bili isključivo upućeni na taj izvor informacija”, pravdao se Đukanović.
Koliko znam, Katnić se, za razliku od Đukanovića, nije Hrvatima izvinjavao, a nije se ni pravdao.
Bonus video:
