S vremena na vrijeme paralizuje nas vijest o nekoj tragediji. Negdje zakažu mjere predostrožnosti, negdje ljudska obazrivost, a nekad se naprosto desi nesrećan slijed okolnosti. I nema mjesta traženju uzroka u onostranom – toga je oduvijek bilo i biće. Pitanje je treba li pustiti da gorka iskustva tek tako ostanu za nama. Bez izvlačenja neke koristi. Svaki čovjekov napredak zasnivan je na „valorizaciji“ svega i svačega; pa, zašto tako ne bi bilo i sa osjećanjima straha i tuge?
Nedavni crni niz na crnogorskim putevima motivisao me je da dobro porazmislim o svojim vozačkim navikama. Jeste, na greškama se uči, ali zajebi fraze ako to „učenje“ izvjetri već prvom prilikom. Oću reći, stavio sam sebe na probu. To traje već nekih mjesec dana. Proučavam rezultate. Umislio sam da sam usred eksperimenta: cilj je pokušati pridržavati se svih saobraćajnih propisa, baš svih, pa i onih najdosadnijih. U svakoj prilici i na svakom mjestu. Što da ne. Na primjer, odupirem se porivu da se javim na telefon, kad vidim ograničenje ne želim ma ni zeru brže, stajem na pješačkom čak i kad pješak ne izgleda kao da će preći... i tako redom. Saobraćajni štreber, pa to ti je.
Majke mi, počneš da posmatraš vozače drugim očima. Progledaš. Zgade ti se, momentalno. Dojuče si bio jedan od onih što žude da izigraju zakon, a onda naglo počneš da uviđaš koliko je stvorova za volanom koji se drže čisto svojih standarda. Kao da su sami na svijetu, ništa ih ne dotiče. Ne daju pet para za propis. Upadaju u oči. U svemu tome nađeš i zanimaciju, zainatiš se u „ispravnosti“, makar se razlikuješ od većine. Potom postaneš pametniji, razvijaš neku vrstu saobraćajne filozofije. Evo nekoliko zapažanja svježeg preobraćenika:
- Crnogorski vozači imaju nešto suicidno u sebi (ili ludo hrabro, što mu dođe na isto). Podsvjesno, naravno. Jer nije baš najjasnije da se saobraćaj odvija jednakim intenzitetom čak i kada se po stoti put desi nesreća u kojoj nevini stradaju. Crnogorske ceste su pune kamikaza. Svaki izlazak na asfalt nosi opasnost jer ne znaš ko ti dolazi u susret. Koliko god poštovao propise, život ti ipak zavisi od onoga iz suprotnog smjera. Pa, bio vjernik ili ne – u božijim si rukama.
- Često se vodi polemika o tome ko je odgovoran za veliki broj udesa – vozači ili policija. Dobro, razumije se da su vozači glavni krivci, ali što se to može policiji zamjeriti? Prije svega – selektivnost. Stara boljka. To je ono kad te kazni za prekoračenje od 10 kilometara, ili jedno neispravno svjetlo usred bijela dana, a dok ti piše kaznu pored vas se zbije makar nekoliko drastičnijih kršenja. Uniformisano lice ne mari za to, jer prevashodno želi da namiri svoju dnevnu normu. Slično je i sa protekcionizmom. No, kad se sve sabere, temeljni problem nije u plavcima. Teško da bi nas i FBI mogao opametiti. Ne može se očekivati od sudije da uči fudbalere fer pleju; on je tu samo da sankcioniše, održava red. Pravila igre prethode samoj igri. Jedini spas leži u enormnim kaznama. Ovdje se mahom razmišlja stražnjicom. Nema sreće dok se ne opauči po džepu.
- Problemi su, dakle, dublji. Sežu sve do auto-škola, do instruktora koji te uče vožnji i zvanično proglašavaju vozačem. Na njima je velika odgovornost, a nekako se njihova uloga u cjelokupnoj saobraćajnoj problematici najmanje spominje. Kod radikalne nekulture, treba odgovoriti radikalnim protivmjerama. Treba preispitati većinu vozačkih dozvola u Crnoj Gori. Odnosno, načine do kojih su ljudi koji ne znaju da koriste žmigavac došli do opasne diplome. Vjerujte, kad sam polagao prije osam godina, nekoliko djevojaka se na kraju trijumfalno nacerilo samo zbog „lijepih očiju“. Instruktori su podlegli šarmu, omogućujući da možda sjutra neko podlegne njihovoj vozačkoj neukosti.
- Psihološki i psihijatrijski testovi. Uh, tek oni. Učiniti ih fundamentalnim preduslovom za dobijanje medicinskog uvjerenja. I tu se najčešće zadovoljava forma, prozboriš koju sa pospanim stručnjakom i to je to, sve nas krasi izuzetna psihička stabilnost. A prikrivenih kliničkih slučajeva koliko oćeš. Samo pogledajte sve one trkačke hazardere između Nikšića i Podgorice, one sumanute bjelolinijaše. Zamišljam tako u dokonim momentima SF film u kom specijalno obučeni uposlenici jedne bokeške ustanove pecaju sa Žute grede svoju razuzdanu lovinu.
- Putna infrastruktura važna je pretpostavka sigurne vožnje. Međutim, kod nas je veći problem u saobraćajnoj nekulturi, nego li u lošim putevima. Bilo je pomaka, probijane su trase, tuneli, dodavane treće trake, ali mrka kapa, sve to je ishodovalo još većim jurnjavama. Autoput? Odlična ideja, svaka država prostranija od nekoliko hiljada kvadratnih kilometara trebalo bi da se podiči sa makar četiri trake, ali dati ovdašnjim drumskim manijacima priliku da voze još brže značilo bi tutkati u ruke potencijalnom ubici još ubojitije oružje. Uz propise koji su polumrtva slova na papiru, kroz koju godinu smiješi nam se spontano trkalište od Bara do Boljara. Autostrada, sa svom jezivom slikovitošću koju nosi taj termin. Uz ovakvu kulturu, za nas su kozje staze, nijesmo za bolje. I to prvenstveno za naše dobro.
- Primijetili ste, stranci nikad ne blenduju kako bi upozorili na patrolu. Da ne povjeruje čovjek: ladno ih boli briga za to što će nekoga da opelješe zbog nekih glupih pravila. Gdje im je kolegijalnost? Ne znaju oni za naše neformalno vozačko bratstvo, za solidarnost koja se malo gdje drugdje može vidjeti. Bratski štitimo jedni druge od zakona. Takvoj koaliciji nema zime, jer postoji sveti, zajednički interes: ne platiti kaznu. Kad gledaš sa strane, a i noć je pride, pola kilometra magistrale uzvodno i nizvodno od patrole liči na nekakvu drumsku diskoteku – sve blješti od razigranih svjetala. Skoro sam uhvatio sebe kako se ljutim što me niko u Budošu nije upozorio na policiju s nikšićke strane. Kako to, moliću?! Kud će vam duša?
Vozim gotovo svakodnevno. Posmatram, pripravan sam, vodim računa, griješim, nerviram se, gledam poprijeko, udišem duboko. Čitav „topli zec“ emocija samo kako bih se prebacio od jedne do druge tačke. Saobraćaj je svijet za sebe, motorizovan i ubrzan, pa i ne čudi što se u njemu naglašavaju ljudske karakteristike, što lakše izbijaju na površinu. Stoga se na osnovu vozačkog iskustva mogu donositi zaključci o mnogo čemu. Volim da pametujem kad se naučim pameti. Praksom dođem do teorije, pa žudim da je usadim još ponekome. Izigravam saobraćajnog apostola. U redu, uvijek postoji doza sumnje, trenutak do kojeg moraš da se preispituješ, ali sa saobraćajnim pravilima definitivno nema mjesta sumnjičavosti. Na kraju se sve svede na to. Ona postoje iz prostog, ali najvažnijeg razloga – da bi se sačuvali životi.
Zato, batali blendovanje, gledaj svoja posla, bolje mu činiš, veći si mu prijatelj ako mu nijesi saučesnik.
A što se tebe tiče, vozi u dozvoljenim granicama i drži se što više desne strane. Budi štreber. Sam si sebi najbolja sigurnosna mjera.
I zapamti staru englesku izreku, u kojoj je sažeta suština saobraćajne bezbjednosti:
"Ne žuri, da ne zakasniš".
Bonus video: