Kažu da se nekad na osnovu detalja mogu donositi krupni zaključci. Na primjer, bahato ponašanje vozača može dosta toga reći o njegovom vaspitanju, životnim frustracijama i slično. Tu se krije i zamka, jer čovjek je sklon generalizovanju. Treba dopustiti mogućnost da je vozač samo imao loš dan − ne baviti se procjenom njegove poslovne, porodične, socijalne, ljubavne klime. Na ulici se samo vidi trenutno ponašanje. Zato, ukoliko ne znaš pozadinu, to brzopotezno zaključivanje ravno je prijekom sudu.
Sasvim je drugačije kad si upoznat sa stanjem iza scene. Odnosno, kad ti je potpuno jasan uzrok nekog neobičnog, naizgled nevažnog čina. Zamislimo sljedeću situaciju. Gradić u planini, kraj sezone, pustoš nakon odlaska turista. Kraj je radnog vremena i službenik se sprema kući. Dok prilazi autu, primjećuje papir udjenut ispod brisača. Uzima ga i stavlja u džep, ne pogledavši što piše, siguran da je to jedan od kataloga ili predizbornih letaka. Kući ga vadi iz džepa i kreće da ga baci. Tek tada vidi da je ispisan hemijskom. To u njemu budi radoznalost. Odlučuje se da ga pročita, ali onda shvata da ima posla sa stranim jezikom. Interesovanje je još veće. Zove u pomoć rođaka koji mu prevodi s engleskog.
„Poštovani/poštovana,
Moje ime je Augusta i dok sam se isparkiravala slučajno sam udarila Vaš branik. Nijesam vidjela nikakvu štetu na Vašim kolima, ali sam čekala pola sata ne bismo li popričali o tome i pošto, nažalost, nije bilo nikoga, morala sam da odem. Sada putujemo nazad za Belgiju. Fotografisala sam i Vaše i moje auto. Molim Vas da me nazovete ukoliko uočite bilo kakav problem, da se dogovorimo oko toga.
Želim Vam sve najbolje, srdačan pozdrav,
Augusta.“
Priča je istinita, dogodilo se nedavno na Žabljaku. Augusta je na kraju dopisala broj telefona. Vlasnik vozila i njegov prevodilac našli su se u čudu. Prvo su pomislili da se neko zeza. Kako nijesu uviđali smisao potencijalne šale, izašli su da pogledaju branik. Tek nakon detaljnog osmatranja opazili su ogrebotinu. Sitnica, svakako ne nešto zbog čega vrijedi čekati pola sata i još sastavljati poruku, kad bi ionako ostalo neprimijećeno. Njih dvojica se gledaju zbunjeno, kao da su naišli na trag bića druge planete. Tamo gdje očito vladaju neka čudna shvatanja savjesti i odgovornosti.
Mnogima će Augustina poruka djelovati kao izraz sitničavosti. Čemu toliko upinjanje, taj pokajnički ton, pogotovu ako je šteta zanemarljiva, ako je gotovo i nema? Zar nije mogla poput ostalog svijeta da se napravi kao da ništa nije ni bilo, odmagli za svoju Belgiju i pusti da kontakt na onom dalekom parkingu potone u zaborav? Koji joj đavo ne dade mira?
Ovdje se nameće uopštavanje koje nosi odgovore. Da ne znamo odakle je, Augustu bismo doživljavali kao rijetko savjesno biće. I tu bismo stali. Međutim, saznanje o adresi daje ovoj priči jednu novu, širu dimenziju. Na žabljačkom parkingu došlo je do demonstriranja kulturne nadmoći. Sudar međukulturnih razlika odigrao se na mikroterenu. Ono što se kod jednih podrazumijeva, kod drugih nailazi na iščuđavanje. U Augustinoj poruci moralo je biti nečega od društvene atmosfere zemlje iz koje dolazi; bogata demokratska tradicija nije jalova sintagma, već kodeks ponašanja brušen kroz istoriju koji se otjelovljuje u svakodnevnim postupcima građana. Kao što svaki čovjek nosi genetski materijal svojih predaka, tako se i DNK određenog društva bazira na procesima iz prošlosti. Papirić pod brisačem je okular koji otkriva ogromne razlike u našim i njihovim kulturnim standardima. Belgijanka nam je nesvjesno očitala lekciju o vrlinama koje se dosljedno primjenjuju, koje nijesu poštapalica beskrajnog naklapanja o čojstvu.
Kad god me začudi neki slučaj, zamislim kako bih se ja tada ophodio. I da, žabljački slučaj je učinio da se danima zgražavam koliko smo svjetlosnih godina udaljeni od te dosadne, sitničave Auguste i sličnih joj robova savjesti. Dokaze je lako naći. Barem pet puta moji su branici i retrovizori bili žrtve onih koji ne daju pet para za svoja kriminalna isparkiravanja. A sjećam se da sam i sâm prije nekoliko godina podbrusio točkove kad sam očešao susjedno auto. I baš bijah oduševljen što me niko ne uhvati u deliktu. Ispratio sam običaj, učinio što i većina, ništa više. Izbjegavanje odgovornosti naša je nacionalna disciplina. To je ono što se ovdje očekuje, što ne začuđava. I to je razlog zašto potpuno prirodne stvari, poput vraćanja novčanika vlasniku, izazivaju senzaciju vrijednu hvalospjeva i naslovnih stranica.
Augusta, reći će neko, svoju pretjeranu obzirnost sigurno plaća nekim nedostatkom. Nema trika da je sva svoja. Kad se grčevito držiš vlastite perspektive ništa je lakše nego pronalaziti bizarnosti u normalnome. Superiorniji si u svojim očima što drugome prišiješ više „kvarova“. Tako nastaju predubjeđenja, koja vremenom prekidaju veze s realnošću. Kad se govori o ovdašnjem mentalitetu, često se sa simpatijama spominju njegove loše strane. Nastoje se opravdati nekakvom endemskom balkanskom srčanošću. „Duša balkanska“ i druge dijagnoze. Istovremeno se zapadni narodi proglašavaju za ljude bez duše, porede se sa hakslijevskim ljudima budućnosti – oni samo misle na posao, oni ne znaju šta je radost, šta je sreća, njihova krv je hladna i spora. Bogati su, ali prazni; daleko im lijepa kuća. Smatra se da ih sputava povinovanje pravilima, da su isuviše dobri đaci. No, ti nesrećni narodi Beneluksa nekim su čudom uvijek u vrhu liste najsrećnijih, tako makar kažu Ujedinjene nacije.
Pravila im nijesu teret − više ih doživljavaju kao preduslov za svaki vid uspjeha. Za sreću, između ostalog.
Otužne su te daljinske procjene, zasnovane na stereotipima, kod kojih će se „naše“ (uprkos svim slabostima) u konačnici uvijek prikazati boljim od „njihovog“. Istina se bere na licu mjesta. Gledam sestru: vrativši se s puta, danima nije mogla da se oporavi od prizora šašavih stanovnika Antverpena, koji sa bicikala – osnovnog im prevoznog sredstva – non-stop dobacuju osmijehe i liče na nekakve promotere veselja.
Bonus video:
