Moj odnos prema Podgorici je u isto vrijeme i emotivan i racionalnan, što je, pretpostavljam, prirodno nakon 20 godina življenja drugdje. Ja sam i starosjedjelac i stranac u isto vrijeme i biram da se zbog toga osjećam privilegovanom, jer ta ambivalentnost ima i skriveni adut dvostruke, bogatije perspektive. Kada jednom odete, onda sljedeći put to više nijesu odlasci, već postaju kretanje koje promjene čini izazovom, lišenog straha i neudobnosti.
Promjena je ključna pokretačka snaga i ona uvijek pobijedi ponekad teško savladiv poriv za povratkom na staro, u zonu rutine i iluzije komfora. Podgorici želim upravo to, da se prepusti promjenama.
Pripadam onima koji ne vole „nekad i sad“ poređenja, pa ni ovoga puta neću o Podgorici boljoj, ljepšoj, privlačnijoj nego prije 20 godina ili o manje lijepoj i šarmantnoj nego tada, već bih voljela da govorim o Podgorici, gradu odvažnom i spremnom upravo za - promjene.
Mijenjati se ne znači napuštati, niti promjene slabe hrabrost i sigurnost. Tako bih na pitanje šta je potrebno Podgorici, rekla da joj je potreban novi duh. Priželjkujem, na primjer, neki novi Dom omladine, neki novi Festival alternativnog teatra, nekog novog Džonija Hodžića i Sloba Milatovića, neki novi radio i TV program, neke druge i drugačije. To su bili toponimi moga grada, to su bile tačke moderne Podgorice naslonjene na tradicionalnu Crnu Goru, to je bila jedna moderna varijacija staropodgoričkog duha; to je bio moj dodir sa svijetom.
Voljela bih da mladi Podgoričani imaju toliko upečatljive, sopstvene toponime, jer ovdje govorim o duhu, a pojedinačni ljudi i institucije su bile samo njegovo otjelotvorenje. Želim joj promjene koje će bitii pribježište svima koji ne mogu da studiraju u inostranstvu, svima koji nemaju novca da kupe kartu za Pariz i Madrid, promjene koje će svijet dovesti tu i nadahnjivati. Podgorici želim da bude dobronamjerna i opuštena, da manje sudi i da joj je manje stalo do suda drugih, da prihvati red, koliko god to zvučalo teško sve dok živi u neredu sistema koji je usporava.
Da bude blaga kao klima koju ima i oštra kao sjever kada je potrebno. Ovo „Pismo iz svijeta“ pišem s drugog kontinenta, iz Latinske Amerike gdje sam trenutno, iz Kolumbije. Iako sam se ovdje srela s potpuno drugačijom kulturom i tradicijom, drugim običajima i drugačijim ljudima, jedan od prvih utisaka bio je u vezi s nečim što je potpuno isto: vreo asfalt i vrućina kao u Podgorici u avgustu!
To je poređenje u službi identifikovanja boja, mirisa i ukusa i to je poređenje kao dokaz da je Podgorica dio moje identitetske karte, kao što je desetinama hijada ljudi koji žive u njoj. Ovo kažem umjesto niza rečenica u kojima bi bili izliveni privrženost i ljubav prema rodnom gradu. Sve nas neki grad prati i teško da ćemo „nove zemlje i druga mora pronaći“, kako je govorio Konstantinos Kavafis u čijoj zemlji živim već 15 godina (Zvezdana živi u Solunu).
Podgorica to novo može da prepozna i nađe u sebi i sve što treba da uradi je da ga oslobodi.
Bonus video:
