Z. Đ. (48), vrhunski igrač betla i biciklista amater, kojem je posle samo nekoliko mjeseci bavljenja biciklizmom bastalo da za dan napravi krug od 180 kilometara oko Skadarskog jezera, prije tridesetak godina je čitao Berđajeva, otkrivao tada rijetkim zainteresovanim Sergeja Paradžanova, dolazio do takvih filmova Bunjuela, Bergmana i Kurosave za koje mi ostali, iako nekoliko godina stariji, nismo ni čuli, bio oduševljen Danilom Kišom, iznosio razne detalje iz života Osipa Mandeljštama i recitovao poeziju Ane Ahmatove.
Danas Z. Đ. ima drugačije literarne preferencije. Štivo kojim se u poslednje vrijeme zanima su forumi na internetu. Njemu omiljeni su na temu hrane i godišnjih odmora.
Mnoge mi je nabrojao, a insistirao da se lično upoznam sa sadržajem, po njegovom mišljenju remek djela, pod nazivom „Kako unijeti pečenje u EU“ .
Priznajem da sam i sam bio očaran sadržajem istog.
Junaci ove „literature“ su ljudi koji zaista postoje, imaju familije, idu na posao, gledaju fudbal i piju pivo sa prijateljima, a sticajem okolnosti su sa najvećom strašću posvećeni problematici kako, recimo, unijeti praseće pečenje u Austriju bez posledica. Tu se našlo mnogo sagovornika koji su se o istom jadu zabavili i eto fascinantne teme. Na taj nivo sabornosti, solidarnosti i spremnosti da se pomogne dobrim savjetom bi svaki duhovnik mogao da bude samo ljubomoran.
Usputno saznanje sa ovog foruma je da je na Zapadu naglo porastao promet vijetnamske prasadi u pet šopovima.
Time se obznanjuje da osim logistički kompleksnog poduhvata unošenja gotovog pečenja preko granice, postoje i druge opcije.
Vlasnici pet šopova zadovoljno trljaju ruke a vjerovatno i ne slute da vijetnamska prasad koja imaju zlu kob da im vlasnik postane neki „pets lover“ sa ovih prostora, dožive najduže prvi vikend. Samim izlaskom iz radnji ovi nesuđeni kućni ljubimci gube svoj primarni status, jer prase je ipak prase, pa bilo i vijetnamsko, pa skončaju na ražnju prvom prilikom, ni da su same mangulice.
Dok slučajno odabrana austrijska porodica nedeljom uživa u nutricionistički besprekornom obroku, uz čašicu dobrog vina, i ne sluti kakav se pir odvija u susjednom dvorištu. U isto vrijeme, njihov komšija, naturalizovani Austrijanac, čije se prezime završava na -ić, organizuje mistični obred zvani svinjokolj. (Rajko Grlić je svojevremeno napravio sjajan dokumentarac na ovu temu).
Pitam se koji je to nivo konspiracije potreban da se okupi sva svita prijatelja,u dvorištvu obave aktivnosti kao što su klanje (bez skičanja), šurenje let lampom, nabijanje na ražanj, zalivanje pečenja pivom uz vatru, dim i miomirise, a da se ne prizove policija.
Kakav god da je rizik, isplati se. Mozgovi prisutnih tokom pomenutog performansa čitavo vrijeme proizvode tolike količine serotonina da ne postoji taj holesterol koji može da im naškodi. Zar nije najdublji smisao postojanja biti srećan?
Bonus video:
