Skromni prijedlog za sprečavanje siromašnih penzionera da postanu teret svojoj djeci i državi te da ih se učini korisnim javnosti
Svaki građanin teškom melankolijom promatra tragične scene na našim ulicama. Penzioneri koji kopaju po smeću. Stari ljudi koji žive u bijedi, a svaka nova godina donosi daljnji pad njihovih penzija. Od tuge i žalosti u kojoj žive najranjiviji od nas, jedino je više užasavajuća spoznaja da broj penzionera raste, a broj populacije i radne snage se smanjuje. Problem nije samo lokalan, on je kontinentalan. U razvijenim zapadnim zemljama on je veliki izazov, ali u našim tranzicijskim zemljama, uništenih i pokradenih štednji i mirovinskih fondova, on je apokaliptičan.
Ekonomija nije egzaktna znanost, ali proverbijalni "prag istrebljenja", nažalost, lako je matematički dokaziv. Ako naša društva nastave istom putanjom, uskoro će doći do potpunog kolapsa mirovinskog sustava, a samim time i jednog od temelja društva kakvog poznajemo.
Scene kopanja po smeću bit će učestalije, rasprodavanje obiteljske imovine dovest će do generacijskog osuđivanja na siromaštvo, a mnogi će biti prisiljeni raditi do same smrti. Najgori će ipak biti raspad društvene hijerarhije i međuljudskih odnosa.
Teška odluka
Zamislite scenu - nedjeljni je ručak, okupila se obitelj. Majka pita baku traži li posao, baka odgovara da joj je teško zbog operacije kuka, majka govori kako je samo neambiciozna i kako se posao neće sam pronaći. Neugodna tišina. Na kraju večere, unuk baki uvaljuje 20 kuna. Nek joj se nađe. Za sladoled ili voltaren. Zato je potrebno napraviti tešku odluku, ali odluku koja bi zadovoljila sve strane. Ako ste pomislili da ću predložiti da se penzionere počne peći i jesti, moje plagijatorstvo ipak ima granica. Mislim da smo ipak malo napredovali od Engleske 18. stoljeća.
Sve naše penzionere, jednostavno treba preseliti u jugoistočnu Aziju. U prekrasne države Indokineskog poluotoka, zapljusnute drevnim valovima Kineskog mora. Ako znate nekoga tko je putovao u Kambodžu, Laos, Vijetnam ili Tajland, oni vam mogu svjedočiti o veličanstvenoj prirodi, drevnoj kulturi, predivnim ljudima, te čudima hrane i ostalih tjelesnih užitaka. No to su, ponajprije, države gdje su cijene puno niže nego kod nas. Troškovi života toliko su manji da ih već nastanjuju penzioneri iz zapadne Europe ili Australije koji tamo žive kao kraljevi.
Znam što mislite, to zvuči iznimno nehumano, tražiti od penzionera da se preseli na drugi kraj planeta, daleko od obitelji. Zato se mora raditi o grupnom preseljenju! Ne šaljemo dio, već cijelu penzionersku populaciju u te zemlje. Na nekim način, stvaramo ritual od toga.
Zamislite scenu - posljednji dan radnog odnosa, zaposlenik se pozdravlja s kolegama, ispred posla ga dočekuje obitelj i prijatelji, prate ga do aerodroma, gdje su i ostale obitelji sa svojim penzionerima. Sa svima se izgrli i izljubi, 'Dolazit će te mi u posjet, zar ne?', pa naravno, djeca će ti svako ljeto dolaziti u Angkor Wat!
Zapravo, pravi život će tek početi s mirovinom. Stari prijatelji, napokon bez odgovornosti posla i obitelji, sada kao bogati Europljani, mogu tek započeti svoje najveće avanture. Budući da bi se njihov broj mjerio u milijunima, sigurno im Balkan ne bi nedostajao. Zavičajni domovi, kulturna društva, nogometni klubovi kao što su FK Phuket Zvezda ili HNK Hajduk Naypyidaw nicali bi diljem Indokine.
Penzioneri s ovih prostora mogli bi se opet naći u jednoj državi, baš kao u vrijeme svoje mladosti, a mogu se i dogovoriti tko ide gdje. Srbija dobije Laos, Hrvatska Kambodžu, Crna Gora Thailand, sve se lako dogovori i podijeli, na koktel salveti u nekom pješčanom zaljevu.
Naš je red
Zamislite samo to rasterećenje za državu a vezano uz penzionere, jer im ne bi trebalo vraćati dugove ili povisivati penzije, a da o uštedi u zdravstvu i ne pričam. Koliko samo političari mogu usmjeriti svoja lažna obećanja prema drugim ugroženim skupinama. I koliko tek novih poslovnih suradnji možemo ostvariti s dalekim Istokom. Penzioneri su iskusni ljudi puni znanja. Njihove vještine u Indokini ne bi ostale nezamijećene. Sigurno bi pomogli unapređenju država koje bi ih primile. Godine zanemarivanja i maltretiranja od krupnog kapitala čine naše penzionere i njihove države vrlo sličnima. Dogodila bi se sinergija o kojoj samo maštaju veliki šefovi silikonske doline. A što je dobro jer jednog dana kada penzioneri odu, a mi ovdje propadnemo, bit će sjajno imati mjesto gdje se može pobjeći u potrazi za novim životom.
Zamislite scenu - nedjeljni je ručak, okupila se obitelj u ljetnoj rezidenciji elitne četvrti Phnom Penhua. Baka pita kći traži li posao, kćer odgovara da joj je teško zbog stranog alfabeta koji se koristi, baka govori kako je samo neambiciozna i kako se posao neće sam pronaći. Neugodna tišina. Na kraju večere, baka unuku uvaljuje 20 riela. Nek mu se nađe. Za sladoled ili durian. Sve je ponovno kako treba biti.
P.S. A za one koje smatraju da ovaj tekst promovira kolonijalizam i eksploataciju azijskih zemalja od strane Europljana, mogu samo reći - naš je red. Narodi na ovim prostorima nisu nikad imali kolonije. Zapadna Europa izgrađena je na krađi i krvi nevinih naroda. Od velikih imperija do malenih državica kao što je Belgija. Čak je i Belgija imala svoje genocide! Belgija! ... Belgija! Sada je naš red. I dok su ostali išli mačem i ognjem, mi ćemo penzionerskom knjižicom i ljetnim posjetima unuka.
Bonus video:
