Postoji selo koje bije glas da ga mještani ne napuštaju. Netipično za 21. vijek, kada je na snazi trend ruralnih evakuacija i torskog sabijanja u gradove. Navodno, stanovnici ovog čudnog sela nemaju nikakvu potrebu za preseljenjem. Nikakva muka ih ne tjera na promjenu životnog ambijenta. Sve što im treba je tu: hrana, voda, struja, plodna zemlja, bogata priroda, dobra putna veza sa sjeverom i jugom – ukratko, baza na kojoj se bez pomoći sa strane može graditi sasvim dostojanstven život. I nije u pitanju nikakav socijalni eksperiment. Ovdje praksa prethodi teoriji. Seljani spontano stvaraju idealnu komunu, pokazujući da je princip samoodrživosti – nedosanjani hipi san – i te kako ostvariv.
Dobro, neće baš biti da su Trebaljevci iz doline Tare razvili na nekoj glavici novi barjak, presjekli telefonske žice, uveli zasebnu valutu i formalnopravno se izuzeli iz poretka države Crne Gore. Ali, nešto ih ipak čini samostalnijim u odnosu na većinu naroda. Ovladali su sve rjeđom sposobnošću opstanka od vlastite proizvodnje. U tome je njihova tajna. Neka što se ne iseljavaju, nego ne koriste ni socijalnu pomoć. Nekoliko stotina ljudi živi od proizvodnje nadaleko čuvenog krompira, uzgoja žitarica, živine, krava, pčela, pastrmki, a neki od njih su i uspješni ugostitelji. Posla ima za svakoga. Gotovo sva domaćinstva opremljena su mehanizacijom, plodova pretekne i za prodaju, a magistrala je traka koja svakodnevno doprema mušterije. Da im se od srca pozavidi na tako dobro ukomponovanoj stvarnosti.
A stvarnost modernog doba čini da na Trebaljevo gledamo kao na materijal za rubriku „Vjerovali ili ne“. Kao na nekakav civilizacijski incident. Globalizacija i tehnološki napredak uslovili su pojavu novih socioloških obrazaca, pa ni ne čudi što danas ne važi ono što je važilo u ne tako dalekoj prošlosti. Mjerila su izokrenuta. Uspostavljeni su novi standardi, promijenjene tačke gledišta. Prototip mladalačke svijesti će se između sela i grada bez razmišljanja opredijeliti za grad – on je simbol gužvi, dešavanja i raznoraznih mogućnosti, dok selo asocira na starost, groktanje svinja, vonj balege i neizlječivu dosadu. Stereotipi se ne zaustavljaju na tome, jer su se epiteti „seoski“ i „seljački“ ustalili kao sinonimi za nešto nazadno. Život u gradu osveta je našem seoskom porijeklu. Odnosno mrskoj činjenici da smo nastali kao bića zemlje, a ne asfalta. Prateći urbani diktat, posebno osvetoljubivi građani vode računa o svakom detalju. Jedan moj rođak i te kako drži do dres koda. On tačno zna kakva očekivanja vladaju na određenim lokacijama; i ne samo to – trudi se da ih maksimalno zadovolji, da na svoj način pokaže kako je istinski član gradske elite.
„Đe si ovoliko vremena?“, pita ga neko, pošto je kasnio na porodično okupljanje.
„A evo, bio malo do Tuzi, gledao neku C klasu.“
„A što će ti, kad imaš ovaj audi?“, živo me zanima.
„E znaš li što, Nidžo“, golica mi on maštu, „shvatio sam da ti ne možeš na neka mjesta tek tako, u bilo kojim kolima.“
„Koja to mjesta?“, glasno razmišljam, dok mi se u glavi smjenjuju slike močvarnih i pustinjskih predjela.
„Pa u Budvu, recimo. Onaj dio tamo oko Starog grada.“
„A kako to?“
„Pa lijepo“, odgovara rođak glasom onoga koji je spoznao veliku istinu, „to je ipak luksuzniji dio, ne ide da tamo parkiraš nešto slabije.“
Nijesam htio da produbljujemo raspravu, ali priča nas je sama od sebe suočila s ključnim problemom.
„Nego znaš li što sam shvatio?“, odlučio je da finišira. „Nije za mene Budva, ma nije za mene ni Podgorica. Za mene ti je, brate, Beograd.“
I nema ničeg spornog u toj selidbenoj filozofiji, koja se svodi na zamjenu manjeg većim, užeg – širim, da „raseljena lica“ znaju šta im je činiti u novoj sredini. Međutim, mnoga od njih godinama će se uljuljkivati prividom da su pukom zamjenom adrese napravila revolucionarnu promjenu. Nedostatak plana, odnosno bilo kakve strategije koja nadmašuje načelo „od danas do sjutra“, nekadašnjeg seljaka dovodi do statusa prosjaka samo zato što je želio da postane „građanin“. Zbog površnog pristupa pao je s konja na magarca. To je nalik potrazi za Obećanom zemljom, koja se okončava fatamorganom. Početna greška kasnije uzrokuje još veće, patološke. Raseljenik i po cijenu gladovanja ostaje stanovnik grada. Privržen mu je do iznemoglosti. A da je, na primjer, i upola toliki entuzijazam uložio u ono što je imao, da je na pravi način iskoristio ono čime je raspolagao – teško da bi ga ikad spopali emigrantski porivi. Samo se treba prisjetiti da se i čobanin i vlasnik konglomerata hvališu istom krilaticom: najljepše je biti sam svoj gazda.
Sve ovo ne znači da su gradovi greška novoga vijeka. Bez njih se ne bi moglo, oni su pokretači sveukupnog društvenog progresa. Stvar je u tome što još uvijek nije osmišljen metod kojim bi se spriječilo da razvoj jednog aspekta ide nauštrb drugog. Drugim riječima, što nije uspostavljena ravnoteža. Tako već decenijama – i duže, ali u posljednje vrijeme je to najočitije – sela propadaju kao kolateralna šteta uvećavanja gradova. Ostaju ruine kao podsjetnici na nekadašnje živote. Jedini spas zasad leži u „zovu zavičaja“, koji naročito starijima ne da mira; zahvaljujući njemu, brojne kuće su obnovljene i pretvorene u vikendice. Ovdje je po srijedi neka vrsta retroaktivnosti. Nova tehnologija utiče na bolju saobraćajnu povezanost, pa su ruralna i gradska područja bliža nego ikada prije. Istina, život se tek na mahove vraća u sela, ali barem će vizuelni doživljaj prošlosti biti prijatniji.
U svom shvatanju sela prolazio sam kroz različite faze. Kao osnovac, bio sam žrtva frustracije što na početku školske godine na čuveno učiteljicino pitanje „Gdje ste bili za raspust?“ ne mogu da ponovim ono što iz gotovo svih usta odzvanja učionicom: „Kod đeda i babe na selo!“ (i pri tom sa zadovoljstvom omanem padež). Adolescentsko doba obilježila je već pomenuta osvetoljubivost – iz inata sam osjećao privilegiju što sam rođeni Podgoričanin. I tek kad su nadvladane obje krajnosti, posjetio sam svoje selo. Sa dvadeset i kusur godina. Nije me obuzeo nikakav atavistički zanos, ali simpatično mi je bilo da posmatram oca kako sa ushićenjem djeteta objašnjava na kom brdu je vidio čopor vukova, za koju se jamu vezuje legenda o džinovskoj zmiji i sa kog gumna je mitraljez divizije „Princ Eugen“ vrebao lokalne gerilce.
Očigledno je, u međuvremenu sam se mnogo prosvijetlio po pitanju važnosti sela i prirode, volim ponekad da ovako pametujem i hvalim Trebaljevce što se ne odriču ognjišta, a kudim Golijane što prepuštaju rodnu grudu međedima – no, ni to mi ne smeta da prilikom nadgornjavanja i dalje posežem za onim seoskim atributima. Kad mi prifali argumentacije, rado podsjetim oca na zavičaj. „Ma da, to ćeš ti da mi kažeš, a odrastao si u onoj vukojebini.“ Nije me opametio ni događaj od prije nekoliko godina, kada sam se uvjerio u jednu od prednosti stasavanja u okrilju prirode. Šetajući oko jezera, otac, par rođaka i ja našli smo se oči u oči s bikom. Crn, mišićav, kao iz koride. Vidjelo se da je nervozan: sve vrijeme se obadao, a još ga je morilo sunce. I ne znam da li je imalo neke veze, ali rođaka se baš bješe razletjela po livadi s drečavo crvenom ešarpom. Bik je zakoračio ka nama. Prvo polako, pa sve brže. Onda se dao u trk. Okolo nije bilo nikakvog zaklona. Samo jezero, do kojeg je trebalo pregaziti pedesetak metara kroz močvaru. Svi smo se instinktivno povlačili, jedino je otac ostao ukopan u mjestu. Prije nego što je neko zavrištao, vidjeli smo ga kako se saginje i uzima veliki kamen, pravu durmitorsku stjenčugu. Na kraju, izvuklo nas je njegovo seljačko rješenje po kojem razjarenom biku treba krenuti u susret, nasuprot mojoj gradskoj taktici brušenja peta.
Bonus video:
