Stari novinarski kliše glasi: „Ni najstariji žitelji grada pod Rumijom ne pamte...“ Ali, stvarno, odavno nije bilo ovako kišovitog maja. Što bi rekao moj drug beogradski: „Maj utripovao da je decembar, je.ote.“
Ne vjerujem da sam u posljednjih 20 godina manje šetao nego u prvih 20 majskih dana. Koristio sam svaku dobijenu bitku sunca s oblacima da promolim nos, jer Bar poslije kiše zrači svježinom, a proljećno zeleno ruho mu uvijek dobro stoji.
Šetalište od marine do mosta rijeke Željeznice ruže jedino pripremni radovi za sezonu, ali i to što je neko neotesan na svakoj betonskoj kanti za otpatke sprejom, crnim, krupnim slovima, ispisao „četiri s“. Ako je htio da postigne kontra efekat – uspio je.
* * * Ova generacija građana Crne Gore je posljednja koja zemljom predaka popravlja svoj standard. Ono što su s mukom sticale generacije časnih crnogorskih domaćina, prodato je, uglavnom iz nužde, strancima i domaćim tajkunima.
Više, gotovo, da i nema nekretnina za prodaju. Kako će i od čega bitisati oni poslije nas sam Bog zna. Od svog rada teško da će moći normalno da žive, a mi im, za razliku od naših roditelja, ništa ne ostavljamo u nasljeđe, jer smo prodali sve što smo mogli da prodamo.
* * * Stiglo mi je pismo iz Londona, od studentkinje sa UCL-a:
“Ukoliko ‘lopov’ i ‘kreteni’ nastave da performansima uveseljavaju i impresioniraju gledaoce ‘Farme’, ‘Parova’ i drugih rijaliti programa i ako i dalje oni budu njihova najvažnija ciljna grupa, onda će se sve više pametnih, obrazovanih i vaspitanih mladih ljudi javljati u svoju ‘Suđenicu’ razglednicama iz Londona, Rima, Bostona, Berlina, Moskve, Edinburga i ostalih univerzitetskih centara i gradova širom svijeta.”
* * * U aprilu je na gradskom groblju Gvozden brijeg sahranjen Vojin Vojo Strahinja. Da je poživio još tri mjeseca ušao bi u stotu godinu. Javljao sam mu se na ulici s dubokim poštovanjem, a na sahrani sam bio u ime mog pokojnog oca.
Vojo Strahinja je bio golootočki mučenik. O svom životu ostavio je zapis „Od ideje do stradanja“. Njegova kćerka Ljiljana poklonila mi je tu knjigu koju sam pročitao u dahu, uostalom, kao sve u vezi s Rezolucijom Informbiroa.
U vrijeme objavljivanja Rezolucije Informbiroa 28. juna 1948. godine KPJ imala je oko 360.000 članova, a potom je iz Partije isključeno oko 273.000 pristalica IB.
Dakle, 75 odsto ili tri četvrtine jugoslovenskih komunista bilo je za Rezoluciju, ali ih je manjina, predvođena Brozom, Đilasom, Rankovićem i Kardeljom, koji su čuvali svoje zadnjice, a ne Jugoslaviju, satrla u najstrašnijim logorima koje je ljudski um mogao da zamisli, poput Golog otoka, Svetog Grgura, Ugljena, Gradiške, Bileće...
Vojo Strahinja se u svojoj knjizi nije svetio nikogovićima i špijunima, koji su mu zagorčali život i na robiji i poslije nje, pominjao ih je uzgred, ali je s pijetetom isticao one, i među isljednicima i među logorašima, koji su, po cijenu teških posljedica, pa i života, sačuvali ljudskost u neljudskom vremenu.
* * * Vjerujem da bi, da se našla u toj situaciji, sačuvala ljudskost i gospođa o kojoj se ovih dana, s pravom, govori s poštovanjem. To je direktorica Danilovgradske gimnazije Slavica Pavićević koja je poslata u penziju odlukom ministra prosvjete Predraga Boškovića, jer nije htjela da kazni đake koji su obilježili godišnjicu NATO agresije na SR Jugoslaviju. Nastavničko vijeće svoju direktoricu je ispratio u penziju pismom u kome se, pored ostalog, kaže: “Nema zaposlenog koji se nije radovao dolasku na posao, a to je Vaša zaluga. Vrata Vaše kancelarije uvijek su bila otvorena za svako dijete, roditelje, ali i nas…Dug i bogat radni vijek proveli ste u našoj školi – prvo kao najomiljenija profesorica svih generacija, a zatim kao direktorica koja je uspješno vodila Gimnaziju... Stali ste uz učenike, a i uz cijeli kolektiv, kada je javnost očekivala kazne. Podržali ste učenike i još jednom održali lekciju iz pedagogije i ljudskosti...” Ne vjerujem da je ikad bilo ljepšeg prinudnog odlaska u penziju.
* * * Ima jedno mjesto gdje sam naizmjenično ushićen i tužan. To je podgorički aerodrom. Ali, povodom odlazaka naših kćerki postoji i jedno međuosjećanje. Dok prilazimo aerodromu još nema razloga za prazne poglede koji će uslijediti sat kasnije, jer znamo da nas unutra očekuje jedna prijatnost. Naime, do trećeg poziva putnika da uđu u avion sjedimo na udobnim klupama pored automata za kafu, pijuckamo pet puta jeftiniji “makijato” nego u aerodromskom restoranu udaljenom dvadesetak metara, još jednom rekognosciramo protekle zajedničke dane i maštamo o budućim. Ali, i taj ritual, to zrnce zadovoljstva pred višemjesečni rastanak, uspjeli su da nam pokvare u jednom od najskupljih aerodroma na svijetu. Jednostavno, uklonili su klupe i sa tog i sa još nekih mjesta u aerodromskom holu.
* * * Sticajem okolnosti, osamnaesto majsko prijepodne proveo sam u Budvi. Pješačio sam od nove Osnovne škole do starog grada. Budva mi liči na veliko gradilište, svuda cvrče mašine i zanatski radovi, a rastu šut i nabrzinu sklepani kiosci. Iznad Jadranske magistrale ulice su nekako uske, kao da je svako htio da otme parče asfalta, za prodavnicu, parking, za inat... “Kraljica turizma” podsjeća i na damu rano ocvalu od raskalašnog života. Ipak, za desetak dana ta ocvala dama zasijaće punim sjajem. Izgledaće kao nova. Sve u čast njegovog veličanstva – gosta i bjesomučne trke za evrima. Prljavština će biti gurnuta pod tepih do jeseni. Dok sam se probijao kroz mistični stari grad pratili su me ravnodušni pogledi djevojaka koje su mrzovoljno otvarale radnje i nekog, valjda gazdu, ogovarale. Tamo gdje sam se uputio, gdje uvijek svratim kada sam u Budvi, bilo je, po običaju, lijepo. Sunce je tek krenulo u pohod na crkvu Svete Trojice, ispred koje je jedan mladić, mislim da je bio Rus, svirao na gitari neke divne instrumentale. Nije bilo nikog osim mene i njega i zvona koje se u devet i po oglasilo sa crve Svete Trojice. Citadela je iznad sve vrijeme ćutala u znak protesta zbog onih katanaca na njenim rukama. U povratku vidio sam nekoliko grupa turista koje su se slivale ka starom gradu. Bili su iz Velike Britanije. Kako sam to znao? Pa, po tome što su žene uglavnom bile zdepaste i nenašminkane, a muškarci u šorcevima, sa otvorenim sandalama i bijelim čarapama. Samo je Britance baš briga kako izgledaju i šta nose na sebi.
Bonus video:
