Ne možemo svi da vladamo, a većina nas ne može da suštinski utiče na one koji vladaju. Uticaj se okončava činom glasanja. To je protivurječnost demokratije: biraš vladare, ali, pošto ih izabereš, gotovo da nemaš nikakvu kontrolu nad njima. Računa se na povjerenje. Ipak, demokratski poredak omogućava ljudima da u svakodnevnom životu reaguju na brojne anomalije i da tako zajednicu mijenjaju na bolje. Odnosno, da vrše revoluciju od dna ka vrhu.
Da, to su one čuvene „male revolucije“, dostupne svakom građaninu. Fraza koja je do zla boga izlizana jer je smatramo budalaštinom. Ništa čudno za nas. A te revolucije i te kako imaju smisla. One počivaju na filozofiji da moramo krenuti od sebe ako želimo učiniti boljim društvo u kom živimo. Suprotna mišljenja odgovorna su za sanjarenja da će nam, recimo, automatski biti bolje kad uđemo u Evropsku uniju. Pristupanje Uniji po inerciji podrazumijeva boljitak za novu članicu. Zvuči bajno. Kao, suva grana će se nakalemiti na zdravu, pa će i ona naglo živnuti. Stvar je prilično realnija. Uspješan sistem ne zasniva se na magiji koja poput virusa zahvata sve njegove djelove, već upravo na samostalnom napretku svih tih djelova, na transformaciji koja zaista liči na neku tihu revoluciju.
Nezrelost jednog građanskog društva vidi se u tome što građani najčešće biraju liniju manjeg otpora, što polako prerasta u osnovno životno načelo. Ono se primjenjuje svuda. Kad dođe do nekog problema, građanin će u najvećem broju slučajeva izabrati da zažmuri i prećuti, umjesto da reaguje. Tako on, valjda, želi da sačuva svoj duševni mir. Da se spasi od većeg stresa. Otići će kući i ponavljati sebi „viđe li, molim te, što mi ona budala napravi“, lamentiraće nad svojom nesrećom, a na pamet mu neće pasti da bi možda baš on mogao biti taj koji staje na put nekom sličnom postupanju u budućnosti. I da bi tako za mnoge sugrađane bio „neznani junak“.
Da se razumijemo – nijesam ništa bolji. I sebe samog doživljavam kao polugrađanina, kao čovjeka koji će često zanemariti činjenicu da trpi zbog tuđe neodgovornosti. Odustaću od borbe za sopstvena prava samo zato što bi mi u trenutku moja potencijalna pobuna djelovala sitničavo, pretenciozno, nepotrebno. Iz tog razloga neću se osvrnuti na bahatost taksiste, na prljav stolnjak u restoranu, ili na neljubaznost službenice u nekoj državnoj ustanovi. To je njihov posao, oni su tu stalno, a ja privremeno, oni u svom carstvu mogu da se ponašaju kako im je volja. I ko sam ja da im držim pridike?
Sve su to iskrivljena shvatanja koja će od nas još dugo praviti građane drugog reda, i to svojevoljne – jer, niko nam nije kriv. Sami dižemo ruke u vis. Postoji toliko načina da ukažemo na svaki, pa i najsitniji problem, ali kao da se utrkujemo ko će ih više puta zaobići. Jedne noći bio sam akter filmske situacije. Taksista koji me je vozio ka centru našao se na semaforu tik uz kolegu iz iste firme. On je vozio djevojku, sjedjela je pozadi. Onda je moj vozač otvorio prozor i doviknuo: „Brate, oćemo li da se probamo?“ „Dokle?“, ushićeno će kolega. „Ajmo do kraja Milenijuma. Na žuto!“ Uslijedila je jurnjava u kojoj su dvije nesuđene Eklstonove uzdanice progutale most za svega nekoliko sekundi. Kad su došli do cilja, osmjelio sam se da pogledam djevojku iz susjednog vozila. Ona je doslovno bila prilijepljena uz sjedište, nepomična, užasnutih očiju. Najžešće riječi koje sam uspio izustiti bile su: „Nije mi zbog mene, nego se bojim da će se ona žaliti“, na šta je moj Hamilton odmahnuo rukom i otkrio tajnu svoje male trkačke čarolije: „Vidiš, brate, sve ti je to zbog razlike u diznama!“ Nije mi to prvi put da na manjak poštovanja odgovaram šalom i srdačno se svrstavam uz onoga koji griješi prvenstveno na moju štetu. Takvom pozicijom svjesno postajem lovina onih koji nemaju nikakvih obzira prema nepoznatoj osobi, pri tom mušteriji, koji ne znaju za dostojanstvo i profesionalizam. Svega par noći kasnije, jedan drugi egzibicionista za volanom pohvalio mi je parfem, nakon čega je bez zadrške upitao: „A jesi li malo poprska' muricu?“
S druge strane, dok se ja još uvijek borim s ličnim malograđanskim dilemama, s ponosom mogu reći da sam prijatelj čovjeka koji ti ne daje dvije pare za to kakav će utisak ostaviti ako i kod najbezazlenije situacije posegne za žalbom. Za ovdašnje prilike, on je čovjek koji ruši tabue. Jedni će ga smatrati herojem, drugi čudakom. Tako je, naša zaostalost vidi se i u tome što još uvijek doživljavamo bizarnim sasvim normalne stvari, dostignuća savremenog svijeta. Mučno nam je boriti se sa vlastitom mukom. Moj prijatelj, međutim, vrijedno preduzima mjere zbog kojih se iz dana u dan sve više osjeća istinskim građaninom. Njemu ne smeta da se požali vlasniku taksi-službe zbog višestrukog kašnjenja (na šta se ovaj izvinjava i obećava ne samo da će vozila dolaziti na vrijeme, već i da će taksisti održavati higijenu i biti pristojni u ophođenju i suzdržavati se od onih dobro poznatih „životnih priča“); ne smeta mu ni da se u restoranu upiše u knjigu žalbi ako je jelo loše, ili escajg umašćen (zbog čega se i kuvari i konobari trude da ga svaki naredni put maksimalno zadovolje), ili da se u državnoj instituciji žali na nevaspitanje portira (što će već sjutradan rezultirati kezom od uva do uva i neviđenom ljubaznošću). I sad ga zbog toga gledaju kao nekakvog čarobnjaka. A „čarobnjačke“ moći stekao je samo tako što je odlučio da se protiv malograđanskog terora bori jednostavnim, legalnim, građanskim sredstvima.
On je još i sitna riba kakve se sve napasti mogu sresti. Pažnju medija privukao je slučaj Filipa Vukše, studenta iz Beograda − zaludnjaka koji, pomislite, najbolje godine traći tako što ne dâ mira sirotoj gradskoj upravi. Nije mu bilo mrsko da napiše nekoliko hiljada prijava samo zato što uprava ne rješava probleme koje su u njenoj nadležnosti. Kad vidi da javna rasvjeta ne radi, Filip Zaludni neće opsovati u sebi i skrenuti misli na nešto drugo kao svako normalno čeljade, nego će u okviru svojih građanskih mogućnosti natjerati gradske čelnike da se pozabave onim što im je u opisu posla. I za šta dobijaju novac od poreskih obveznika. Ne mari on ni što ga pojedini nazivaju stranim plaćenikom, ni što ga fizički napadaju gospodari javnog prevoza. Šta ima veze ako klime ne rade, iako je cijena karte veća zbog navodne rashladne blagodeti? Šta se to njega tiče, zar ne može kao ostali da se pretvara kako je sve u najboljem redu? Ovakva bahatost naučila je Filipa naprednoj vrsti građanstva. Njegov aktivizam je rođen iz čistog inata, a namjera mu je, kako tvrdi, da dokaže „kako ne zavisi sve od novca, već od volje – i građana i političara“. Čudan neki svat.
Na svojoj koži sam osjetio koliko može biti djelotvorno držati se pravila. Nakon kažnjavanja po svim mogućim osnovama, postao sam vozač koji poštuje sve moguće saobraćajne propise. Potrebno je činiti nešto i u kontrasmjeru. I biti uporan u tome. Dovoljan je samo mali obrt u svijesti što većeg dijela društva pa da ta „povuci-potegni“ igra sa neodgovornima dobije ispravan epilog. Jer, sve dok svoja prava gledamo kao teret i podređujemo ih sujetama, naš građanski status biće samo mrtvo slovo na papiru. I teško da će nam se zajednica mnogo razlikovati od ergele.
Bonus video:
