Feminizam se percipira kao monolitan jedinstven pokret, a zapravo predstavlja različite vidove i stavove borbe za ženska prava. Da li treba da imamo kvote pri zapošljavanju, koja je funkcija rodno-senzitivnog jezika i kako se odnositi prema selektivnoj primjeni abortusa su samo neka od postavljenih pitanja.
Ovdje možete pročitati skraćen transkript epizode Glasom protiv negativnog čiji naslov je bio „Bauk feminizma kruži Evropom“. Gošća je bila Kristina Bojanovic i ona je magistar studija roda i politike, prevodilac i asistent na Filozofskom fakultetu u Nikšicu.
Iako mnogi nisu toga svjesni, feminizam je danas aktivan kao i ranije, iako je borba nešto drugačija, nijansiranija, manje očigledna. Šta su ciljevi feminizma danas i zašto?
Ja bih one koji su možda manje obavješteni prije svega podsjetila na par crtica iz istorije feminizma. Feministički pokret se ispočetka javljao i ispoljavao u dva oblika – kao pokret za ravnopravnost u platama i kao pokret za davanje prava glasa ženama. Pravo glasa je vremenom postignuto u većini zapadnih zemalja nakon Prvog svjetskog rata a kasnije i u ostatku svijeta. Postoje tri talasa feminizma – prvi talas feminizma pojavio se u devetnaestom vijeku i njega su vodile feministkinje poznate pod imenom sufražetkinje. Drugi talas je počeo šezdesetih godina i trajao je do osamdesetih, tada je feministički pokret dobio drukčiji smisao i drukčije fokuse – tada smo imali i borbu protiv imperijalizma, organizaciju masovnog pokreta, početak borbe za ravnopravnost polova, protiv nasilja na ženama i tako dalje. Nakon toga javlja se treći talas, negdje osamdesetih godina koji traje i danas i koji već uključuje neka druga pitanja, kao što su pitanje razlike, odnosa između pola i roda itd. Što se tiče feminizma danas, smatram da se ciljevi feminizma drugog talasa umnogome poklapaju sa ciljevima današnjeg feminizma. Feminizam danas kritikuje politike koje su na štetu žena i nastoji da utiče na promjenu javnih politika.
Ima li feminizam danas neku tako “jaku” ideju kao što je bila borba za pravo glasa? Nešto što bi bio glavni momenat borbe.
Ja bih rekla da ima više glavnih momenata – tu su prije svega jednaka građanska i politička prava, zatim jednake, ne samo plate, već jednaki uslovi na poslu. Reproduktivna prava i kontrola rađanja i ozbiljan problem – problem nasilja u porodici, problem eksploatacije žena, borba protiv trafikinga, zatim borba protiv sveprisutne mizoginije, diskriminacije žena, svođenje žena na objekte u medijima itd.
Ipak jednakost polova kao ideja postoji na nekim neočekivanim mjestima – u Platonovoj Državi, među prvim hrišćanima po katakombama, u praistorijskim plemenima, to je nešto što “isplivava” svuda, a opet nikako da se “izjednači”.
Tačno je da se u Platonoj Državi spominje da žene nisu inferiornije od muškaraca, da mogu da obavljaju iste poslove, da najsposobnije među njima mogu da budu Čuvarke Države. Postoje u povjesti čovječanstva tragovi, zamisli da žene mogu da budu ravnopravne, ali te ideje ipak nisu prevagnule. Možemo reći da je pol taj koji je ženu učinio manje vrijednom, da je učinio, kao što je Simon de Bovoar rekla “drugim polom”, i ona je uvijek ostala drugi pol. Još od Aristotela postoje takozvane binarne opozicije: forma/materija, aktivno/pasivno, dobro/zlo, svjetlo/tama itd. gdje je ovo prvo uvijek muški a ovo drugo uvijek ženski princip. Žena je za Aristotela tek posuda za oplodnju, dok recimo u jevrejskoj tradiciji žena nije imala nikakva prava, niti na imovinu, niti na obrazovanje, bila je vlasništvo oca a kasnije, uz otkup, vlasništvo muža. Koliko je žena bila degradirana ponajbolje govori jevrejska molitva: Blagosloven da si Gospode, što me nisi stvorio kao paganina, kao roba ili kao ženu. Imamo neke “svjetle momente” u Starom Zavjetu gdje je nekim ženama Božjom voljom data značajnija uloga, imamo proročice, kraljice koje su vodile jevrejski narod, borile se protiv pokolja i slično.
Jesu li samo žene feministi, i da li bi svaka žena morala biti pripadnik pokreta (makar deklarativno)? A šta je sa muškarcima, da li je to i njihova borba?
To pitanje treba postaviti svima, tim prije što čini mi se otkako postoji feminizam postoji izvjestan prezir prema njemu, izvjestan zazor, strah od njega. Plašimo se da ćemo, dobijajući neka feministička stanovišta i svjetonazore promjeniti paradigme i matrice mišljenja, djelovanja. Imamo dvije vrste odbijanja identifikacije sa feminizmom. Prva nam dolazi od onog uobičajenog patrijarhalnog sklopa prema kome su feministkinje one žene koje mrze muškarce, koje su ružne, koje su lezbejke, koje su iskompleksirane. Ali postoje i žene koje se identifikuju sa tim, koje se slažu sa tim shvatanjem, te će one brže bolje reći da nisu feministkinje, jer je biti feministkinja ustvari nešto pogrdno. Ima i druga vrsta odbijanja identifikacije sa feminizmom, tako što se feminizam identifikuje sa određenim ženskim grupama i koje donekle kompromituju feminizam, bilo zbog toga što se dodvoravaju vlasti, bilo zbog toga što se dodvoravaju donatorima i samim tim nemaju vremena da se bave onim što su ženska prava.
Tema koja mnoge interesuje i o kojima svako ima mišljenje je rodno senzitivni jezik. Mene interesuje da li je to način da ljudi prihvate da su oba pola podjednako sposobna za sva zanimanja ili stvari stoje suprotno.
Možemo se i filozofski zapitati – ima li postojanja izvan jezika, da li je nešto priznato i prepoznato ako ga nema u jeziku, ako se ne imenuje, ne oslovi? Možemo se i odmah postaviti na jednu od normi našeg jezika, ma kako ga neko zvao, u kojoj jasno stoji da se subjekat i predikat slažu u rodu i broju, to je obaveza. Za nekoga je to dovoljno objašnjenje, ali za većinu nažalost nije. Prema mom mišljenju ako se borimo za ravnopravnost polova i za vidljivost žena u javnom prostoru onda je sasvim logično da mora postojati vidljivost žena i u jeziku jer se tu reflektuju rodni odnosi u društvu. Najlakši način da žena ostane nevidljiva je da za njenu titulu upotrebljavate imenicu muškog roda. Danas kad je ipak postignut određen stepen emancipacije muškaraca i žena, te oba pola rade gotova sva zanimanja onda je prosto nerazumljivo i neprihvatljivo da se ta titulu izgovara u muškom rodu kao jedino prihvaćenom. Problem je u tom što kada imate “niže rangirana zanimanja”, ona za koja nije potrebna visoka stručna sprema, nikome nije problem da kaže: “kuvarica, čistačica, službenica, sekretarica. Ali kada imamo žene koje su visoko obrazovane itekako je problem da se kaže: inženjerka, profesorka, arhitektkinja, psihološkinja, filozofskinja. Na nas sredina vrši uticaj, u smislu govora i usvajanja jezika, te kada smo od malena izloženi samo jednoj varijanti, u ovom slučaju u muškom obliku, onda je logično da ih bez zadrške tako i usvajamo. Mislim da bi upotreba rodno senzitivnog jezika, ako bi se rabila u medijima i školskom sistemu, postala nešto sasvim normalno, te bi se time mijenjali rodno-jezički stereotipi. Takođe ako neki jezički oblik zvuči ne-lijepo i rogobatno, to nisu naučni kriterijumi.
Kvote, političke, poslovne, sve ostale – kada kažemo da mora biti 30% zena u skupštini da li se time popravlja status zena ili imamo jedan paternalistički princip koji će se samo ispunjavati da bi neko dobijao platu bez dizanja ruke, kao što se generalno i dešava?
Kvote su nastale zbog podzastupljenosti žena u sferi politike i poslovanja. Kvote su nužnost jer je napredovanje žena tako sporo, da one čak ni u bliskoj budućnosti ne mogu biti ravnopravne. Postavlja se ipak pitanje da li su kvote najbolje rješenje, da li pomažu ženama i da li im mijenjaju položaj na bolje? U nekim zemljama, kao što su nordijske, kvote su zaista uradile to što su trebali uraditi – osigurale su veće prisustvo žena u politici i njihovo istinsko učešće, pomogle su da se izmjene stereotipi i predrasude da politika nije za žene. Međutim u zemljama u razvoju kao što je naša postoji taj problem što se kvote uvode samo radi međunarodnog pritiska, to je jedna puka birokratska i administrativna stvar i na taj način kvote ne mogu biti od koristi ni ženama ni društvu u cjelini. Najveća mana kvota je što krši princip zasluge, naglašavajući pol iznad kvalifikacija, kompetencija, političkih uvjerenja te samim tim bivaju nepouzdane. Ipak treba prije toga da postoji određeni pokret, i tu veliku odgovornost ima ženski pokret, on mora prvo da postoji, da bude jak, aktivan da bi uopšte kvote imale smisla. Ema Goldman, slavna glasnogovornica anarho-feminizma bi rekla: “sama politika je po sebi zlo, trula je iznutra i žene će samo da budu dio tog mehanizma, a da bi se žene mogle osloboditi, ta borba mora da počne u njihovoj duši, i treba da prestanu da budu ropkinje trima bogovima: crkvi, državi i kući; da bi uopšte postale slobodne”. Tako da je ovo dobijanje kvota manje bitno ako mi zaista nemamo svijest o tome šta treba da se mijenja, a to je patrijarhalno ustrojstvo društva. Ako se ne borimo protiv toga uzaludan nam je rodno senzitivan jezik, kvote i tome slično.
Abortus, jedna od pobjeda feminizma dovodi do nečeg izrazito neočekivanog – smanjenja broja ženske djece, ne samo kod nas već svuda u svijetu, što je nešto nezapamćeno obzirom da je uvijek bilo više žena nego muškaraca u svijetu, kako i biologija diktira.
Kada govorimo o reproduktivnim pravima, ona podrazumjevaju da žene odluče kada će, da li i s kim imati djecu. Ukoliko dođe do neželjenje trudnoće, žene treba da odlučuju u tome a država treba to da im omogući. Ostvarivanje reproduktivnih prava bez pravne prisile jeste idealan tip porodice koji dovodi do osvajanja dvije vrste slobode – prava da se nemaju neželjena djeca i prava da se imaju željena. Prvo pravo jeste pravo na abortus, tako da reproduktivna prava žene nisu vezana samo za biologiju već za socijalno-kulturološko i ekonomsko okruženje. Ovdje je problem selektivni abortus. To je ozbiljan društveni problem kojim treba institucije da se pozabave. Crna Gora je među četiri vodeće države svijeta po pitanju disbalansa između ženske i muške djece do kojeg je došlo zbog uklanjanja ženskih fetusa. Crna Gora je dobilo upozorenje od Savjeta Evrope zbog ovog i tada je Ministarstvo zdravlja objavilo da “fali” 3.000 žena u reproduktivnom dobu. Postavlja se pitanje zašto žene uklanjaju ženske fetuse, da li je to svojevoljno ili pod pritiskom, koliko često se to događa i ključno pitanje: zbog čega su ženski fetusi manje vrijedni i zašto se odbacuju? To govori o retrogradnosti jednog društva, o vrednovanju nečijeg života na osnovu pola i najzad, o relaciji tlačitelj-potlačeni. Poznato je da se pridaje velika važnost rođenju muškog djeteta i žene koje rode to dijete dobijaju bolju poziciju u društvu i porodici. Istinsko pitanje je kakav je stvarni položaj tih žena kada one svoju egzistenciju i svoje dostojanstvo moraju braniti takvim potezom. Ženska djeca se odriču prezimena i imovine, ona su “tuđa djeca”, a kada tome dodamo lošu ekonomsku situaciju i potrebu da porodica ima nasljednika dolazimo do toga da se dobar dio stanovništva odlučuje na te selektivne abortuse jer žele po svaku cijenu da dobiju muškog nasljednika. Selektivni abortusi su par ekselans političko a ne lično pitanje.
Često čujemo da je borba za ljudska prava zapravo borba za ljudska prava zapadne srednje klase, koja onda nameće svoje vrijednosti svima ostalima.
Vjerujem da je i Alen Badju na to mislio kada je savremenu ljevicu okarakterisao kao “dezorjentisanu”, da ona uopšte ne zna šta je, čak je nazivajući “lijevo orjentisanim konzervativizmom”. Svakako odnos između ljevice i feminizma jeste vrlo kompleksan. Moramo se zapitati da li je, nasuprot toga markistički feminizam logički održiv za pojmovno smislen razgovor. Ipak moramo priznati da su i “buržoaski” i “markistički” feminizam relevantni za raspravu danas. A opet, što bi rekla Kristin Delfi: “Žena ostaje jedna polna klasa”.
Da li, pored svih tih raznih feminizama, postoji nada da će se ostvariti neka sinergija ili će doći do rasplinjavanja u kojem svaka grupa gura ono svoje?
Svi ti pokreti, imaju nešto svoje primarno, tu grupu kojoj pripadaju, bilo da su to seksualne manjine ili neko drugi, i vući će na to svoje. Ali što se tiče samog feminizma, pored borbe za socijalnu pravdu, pored podsticanja žena na obrazovanje, političko učešće, protiv mizoginije, patrijarhata, protiv svih oblika diskriminacije, nasilja, seksizma itd. treba dodati i borbu protiv globalnog ustrojstva kapitala i njegove nejednake raspodjele. Mislim da je to jako važno, čak nas i ekonomisti, prije svega savremeni francuski autor Toma Piketi upozorava da su žene među najbrojnijim i najvećim žrtvama nejednake raspodjele kapitala. Mora se povesti računa o tome. Ako nekome to nije važno i ako su mu ta pitanja usputna, on mora da se zamisli, makar nad riječima Šarla Furijea: “Bez ženske emancipacije nema ni univerzalne emancipacije
Pun tranksript možete naći ovdje.
Bonus video:
