Evo recimo ovako: ima jedna žena (vidimo snimljenu ženu, života u njoj nema, ispijena je od brige i muke) nema posla i živi od vrlo skromne pomoći. Baraka u kojoj živi je u užasnom stanju, sklepana negdje na samom kraju grada, nema vode i struje (vide se nehumani uslovi života, zamišljamo da se tako živi negdje daleko, daleko). Skromna pomoć stiže, sporadično doduše, i ta naša junakinja moli za još. I da, zaboravih, ta žena ima dvije ćerke (vidimo djevojčice u krupnom planu, one mole za pomoć, jednoj kreću suze, druga se drži ali joj brada trese). Emisija može da počne.
Ili ovako: ima jedna žena, srednjih je godina (vidimo ženu, izmučeno lice, trošna kuća, ona u suzama). I ona bi da radi, imala je teških zdravstvenih problema ( tu već saznajemo kako je bolovala od kancera, kako joj muž boluje od problema sa jetrom, dakle niz vrlo ličnih , tužnih detalja). Dugo je radila u nekoliko firmi, i sada bi radila ukoliko joj neko ponudi posao. I da, zaboravih, ta žena ima dva sina od 7 i 13 godina (opet krupno, vidimo tužna lica djece, neprijatno im je, ali tu su sa majkom, opet nam suze naviru na oči).
Koliko smo samo pogledali ovakvih priča u posljednje vrijeme. Društveno odgovorno novinarstvo se zahuktalo, u saradnji sa NVOom uspjeva se da se pomogne onamo gdje država redovno zakazuje.
Ipak, u trci za pomoći zaboravili smo one čije vrijeme tek stiže. I zato svaki put kad upremo prst objektiva u tu djecu nisam sigurna da im pomažemo. Reći će oni koji čitaju propise kako Kodeks novinara dozvoljava snimanje ukoliko roditelj ili staratelj to dozvoli. Reći će i da zakon o zaštiti ličnih podataka traži saglasnost odraslih, kao i Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Prema tome novinari i autori emisija ne moraju da se brinu, slovo na papiru je na njihovoj strani.
Ja sam novinarstvo uvijek doživljavala drugačije. Jeste da je uloga medija da ukaže da pokuša da pomogne, ali ne po svaku cijenu i suzu. Ima li potrebe da nesrećne aspekte iz života jedne porodice dodatno naglašavamo tužnim licima djece? Ako već roditelj ili staratelj nije u mogućnosti da razmišlja o posljedicama prikazivanja svoje djece (iz neznanja ili borbe za egzistenciju) gdje je tu novinar da im ukaže na eventualne reperkusije poput osude sredine, vršnjačkog maltretiranja. Na kraju tu je i nelagoda djece što svi oko njih znaju njihovu tužnu i prije svega ličnu priču.
Ponekad mi se čini da objave ovakvog tipa služe, nažalost, samo da zadovolje znatiželju sela zvanog Crna Gora.
Jer , hajde da se pogledamo u oči- hoćete da mi kažete da majkama sa početka priče ne biste pomogli i da niste vidjeli lica njihove djece?
Bonus video:
