Nezaliječena prehlada prerasla je u početak upale pluća, a onda sam morao da uzmem antibiotike i odležim. U početku su mi nedostajali prijatelji i šetnja pored mora, ali vrlo brzo sam se navikao i ništa mi nije nedostajalo. Valjda zbog toga što sam čitao odličnu knjigu „Priča o ljubavi i tami“, jevrejskog pisca Amosa Oza, koju mi je, svojevremeno, preporučio dr Ljubo Živković. Danima nisam skidao pidžamu, cirkulišući u trouglu krevet – dvosjed – sto za ručavanje.
Ne vjerujem da je bilo ko nježnije pisao o majci, zamišljenoj i depresivnoj, suptilnoj dami, koja se ubila u 38-oj, kad je njenom sinu, Amosu, bilo 12 godina.
Uhvatio me strah od pomisli kako bih mogao još dugo tako da ljenčarim i da mi ne bude neprijatno...
I Dragan Velikić, kome je, izgleda omiljena riječ “svakodnevica”, u prilično čitljivom romanu “Islednik” za koji je dobio ovogodišnju Ninovu nagradu, piše o majci, ali nekako sa distance, bez pretjeranih emocija. Možda iskrenije od Oza. Ipak, meni se više sviđa kako je o majci pisao Amos Klausner, koji je kasnije uzeo prezime Oz.
Između ove dvije knjige pokušao sam, drugi put, da pročitam “Hazarski rečnik” Milorada Pavića. I opet nisam uspio. Pročitao sam gotovo osamdeset strana, ali kad sam shvatio da čitam dobrih pola sata ono što sam juče pročitao, batalio sam, mislim, zauvijek, priču o Hazarima, narodu kojeg više nema.
Još jednom se potvrdilo da knjigu treba ostaviti čim vam misli lutaju dok je čitate.
* * *
Velikić u “Isledniku” kaže: “U besomučnoj trci za lagodnostima i uživanjima, svet se degenerisao obiljem. Nestalo je prošlosti. Niko se više ničega ne seća. Brzina je ukinula pamćenje. Žudnja je slabost. Sećanje je poraz. Sramota je imati neostvarene želje. Bezbrižnost je u zaboravu.”
* * *
Nikad čovjek ne zna kako mogu da mu navru uspomene: bučno, kao kad se dječaci rastrče poslije zvona za veliki odmor ili tiho, kao suze kad mu skliznu dok gleda (američku) melodramu, recimo, “Šampion”, sa Fej Danavej, Džonom Vojtom i malim Rikijem Šrederom...
A još manje zna kad će se to dogoditi.
Nekad sam mislio da u prošlost jedino mogu da me vrate mirisi i muzika. Ovih dana vratio me mnogo prozaičniji razlog. Tanja mi je ispunila želju i skuvala raštan. Uživam u tom jelu, ali se u našoj kući rijetko pravi: jako je, masno, slano, udara na krvne sudove...
Taj raštan sam konzumirao zamućenog pogleda: kao da smo ponovo svi bili za stolom – i otac i majka, i majčin otac proto Pavle i tatin nastariji brat pop Petar i majčina tetka po ocu Vidosava... omiljeni likovi mog djetinjstva. Majka je voljela i poštovala svog djevera, mog strica, Petra, cetinjskog paroha. I uvijek kad je zimi dolazio u Bar pravila je njegovo omiljeno jelo – raštan.
Po njenom ponašanju znao sam da se nešto značajno događa. Uzmuvala bi se od zore i upozoravala oca da što prije izabere najbolje meso iz sušnice iza kuće: “Dolaze Cetinjani!”
Kako sam se samo radovao kad čujem te dvije riječi. Znao sam da će majka da pozove na ručak i svog oca, jer će to biti drago njenom djeveru. Za trpezom je uvijek bilo veselo, sa mnogo smijeha i bogougodnih riječi. Pamtim očevo zadovoljno lice na kojem su se isticale rumene jagodice, što od uzbuđenja, što od domaće loze i crnog vina koje je pio sa svojim bratom i tastom. Samo tu, za tom trpezom, nije im replicirao, iako je bio ateista i iskreni komunista. A dva sveštenika su se međusobno toliko uvažavala da je uvijek bio problem koji će od njih dvojice da sjedne u čelo trpeze. Obojica su tu čast prepuštala drugome.
I uvijek se taj gotovo ritualni događaj završavao riječima mog djeda, prota Pavla i, potom, opštim smijehom: ”Petre, hvala ti za ovaj delikatesni ručak!”
* * *
Najomraženiji izraz u Crnoj Gori jeste “molim vas“. Teško se odlučujemo da bilo kome to uputimo, pa i kad bi trebalo da nam izađe u susret, da učini nešto što je isključivo za našu dobrobit. Umjesto toga, “od šponde” nastojimo da ga zamolimo, ali da to ne izgleda kao molba, neko kao nešto što se podrazumijeva, a mi ćemo već naći načina da se odužimo za učinjenu uslugu. Pa i kod kuće svoje najrođenije ne pitamo: „Molim te, hoćeš li mi donijeti čašu vode?“ – nego: „Kad si već na nogama, donesi mi čašu vode!“
* * *
Tanja je bila odsutna nekoliko dana, a čim je otputovala kupio sam napolitanke „jadro“, dva litra koka kole i meki bijeli hljeb, koji u žargonu zovemo „slama“. Sve što ona izbjegava da kupi, čuvajući, prije svega, moje zdravlje, ja sam potrčao da nabavim, kao svaki – što bi rekao pokojni kumara Džemal Husić – hajvan.
* * *
Poslije one egzibicije Pozitivne u Skupštini Crne Gore, kad opozicija nije iskoristila šansu da opravda svoje postojanje i obori Vladu, uz najmanje moguće posljedice po stabilnost Crne Gore, zarekao sam se da me niko više neće vidjeti pored glasačke kutije. Ali, po običaju, kako se bliže neki izbori, u konkretnom slučaju, parlamentarni, tako moja apstinencijalna odlučnost slabi...
* * *
Inače, svako ima svoju percepciju ove vlasti.
Za one koji komesarski paze da je neko ili nešto ne ugrozi jer žive nesrazmjerno dobro u odnosu na svoje obrazovne i intelektualne kapacitete, ova vlast je idealna. Sa druge strane, moj prijatelj Buco kaže da mora da smo mnogo grešni kad imamo ovakvu vlast, koja ga podsjeća na ljubavnika uhvaćenog u prevari – ništa ne priznaje.
* * *
Kladionice su kao Novak Đoković. Kad pogodite rezultate i dobijete novac zadovoljstvo je mnogo veće nego nezadovoljstvo kad promašite i izgubite. Kao što ponos zbog svake Novakove pobjede mnogo duže traje, od nemira koji vam stvaraju njegovi rijetki porazi, poput ovog neveselog od Veselog u Monte Karlu.
Bonus video:
