U posljednje vrijeme srijećem sve više rezigniranih poznanika sa idejom da se odmetnu na selo i da gaje koze.
Razočarani su u prijatelje, poneko u ženu, pa čak u čitav ljudski rod i boli ih, brate, nepravda. Neko mi je davno spominjao da je na nekoj tribini, čijeg se sadržaja i teme više ne sjećam, jedno od pitanja publici bilo - što ih najviše nervira i boli. Najčešći odgovor je bio - nepravda.
Predavač im je sugerisao da ih u tom slučaju nervira sam život, jer je on sam u značajnoj mjeri nepravedan, pa čak i nekoj ekstremnoj interpretaciji podnošljiv samo ako se ne učestvuje u njemu. Rijetki su ljudi koji nisu doživjeli razočarenje u neku od svojih porodičnih ili prijateljskih veza. Kada se desi, to izaziva velike potrese u međusobnim odnosima i sumnju imamo li ispravno podešen odnos prema životu.
Prirodno bi bilo da je ovo podešavanje sve suptilnije kako postajemo stariji, a da je naš odnos prema bliskima ne manje emotivan ali svakako racionalniji zbog iskrenijeg sagledavanja svoje pozicije u toj relaciji.
Neko ko priziva koze za prijateljice, pored živih ljudi, očigledno je u problemu da napravi taj finiji „tjuning“ .
U kozjem društvu neće biti spletkarenja i ogovaranja, ali to je manje-više sve što se dobija od njih. Premalo. Mada je lik iz vica ostvario kompleksniju vezu sa jednom od njih, pa je ustanovio da kad bi koza znala da pere i kuva nikad se ne bi ženio.
Ipak nam svima treba neki privatni prostor, makar za privremeno izbivanje, ne i bijeg od stvarnosti. Zato bi svako od nas trebalo da ima svog Stalkera, odnosno svoju Zonu.
U istoimenom filmu se u središtu Zone nalazi soba u kojoj se ispunjavaju najdublje, pa i one skrivene, nesvjesne i nepriznate želje njenih posjetilaca. Stalkeri su profesionalci koji poznaju neobične, vanljudske zakone kretanja po Zoni, čiji je posao da druge sprovedu kroz mnogobrojne opasnosti koje vrebaju u njoj na putu do sobe. Taj put posjetioce vodi do središta Zone i postavlja ih pred najdublje strahove, želje, skrivene motive, nade, patnje i na kraju univerzalna pitanja o smislu životnog puta uopšte.
Cjelokupna drama prolaska kroz Zonu i suočavanja sa najtežim pitanjima postavljenim pred čovjeka ne mijenja ništa u svakodnevici.
Jedan srpski slikar je Zemlju definisao kao pakao neke druge planete. Ipak to nije razlog za zaklanjanje od života.
U ovom velikom filmu Tarkovskog se na kraju konstatuje: “Bolja je i gorka sreća, nego siv i dosadan život”.
Sa FB stranice autora
Bonus video:
