Ima sivih, beznačajnih dana kad mi sve teško pada. Mrzi me da se oblačim, da doručkujem, da izađem iz kuće, da hodam, da se javljam poznanicima, da na doskočicu odgovaram doskočicom, da sam srdačan sa ljudima o kojima mislim sve najgore (uostalom, kao i oni o meni) ...
Srećom, ti mutni, beznadežni dani su rijetki, a da ih je više, da preovladavaju, onda život ne bi imao smisla.
* * *
Ostao sam, između dva bloga, bez još jednog dragog prijatelja, Veska Lekovića. Sve je manje onih od kojih bi se čovjek mogao postidjeti, zbog svojih misli ili činjenja.
Vesko je bio sijedi gospodin iz Godinja, kavaljer, mekog srca i čiste duše, blagorodan iznutra, markantan spolja. I ponekad simpatično trapav. Nebrojeno ljudi i institucija zadužio je svojim dobrim djelima, ali pošto je bio istinski dobročinitelj, nikad to nije isticao. Ostaje žal što ovaj bogougodni čovjek nije dočekao osveštenje hrama Svetog Jovana Vladimira, za čiju izgradnju je, pored ostalog, poklonio i onaj čuveni krst od mermera, koji je stajao godinama na ledini sam i pust, kao zalog da će jednom tu iznići velelepni hram, kako se i zbilo.
* * *
Od hronične alergije i začepljenja nosa izgubio sam, evo dvije godine, čulo mirisa. Nekad mi se čini da sam zbog toga na dobitku, ali češće da sam na gubitku. Najviše žalim što više ne mogu da osjetim onaj specifičan miris kad proljeće počne da se razliva po Baru.
* * *
Mi koji smo svojevremeno zaokružili “ne”, misleći da je u pitanju samo demokratsko izjašnjavanje o jednom od dva puta za bolju budućnost Crne Gore, nadrljaćemo od dežurnih “patriota” ovog proljeća, a u susret 21. maju, Danu nezavisnosti, i obilježavanju Milovih i naših jubileja. Moraćemo da budemo manji od makovog zrna. Jer, dok zanosno pjevaju himnu, zagledani, samo naizgled odsutno, u svijetlu prošlost, oni nas i dalje prebrojavaju i motre na nas, “izdajnike”. A ako pritom drže i ruku na srcu, onda bi valjalo da im se hitro sklonimo iz vidokruga, jer će nas proglasiti za glavne, ako ne i jedine, krivce za sva njihova nepočinstva.
* * *
Predsjednik Skupštine definitivno se oprostio od vlasti. Sad će njegovi osamnaestogodišnji koalicioni partneri da vide kako ovaj “pol’tičar” može majstorski da ubode “u sridu”, da gađa tamo gdje najviše boli, ali i on će, na sopstvenoj koži, do kraja da spozna svu efikasnost depeesovske propagandne mašinerije.
* * *
Na uglu kod Tri kule i Zibove zgrade stoji tabla sa umrlicama. Nema tih novina koje imaju više čitalaca. Uvijek kad neko zastane da vidi koga više nema i malo duže postoji, napravi se gužva. I kad znatiželjnici vide da se dotični zagledao u neku davnu umrlicu polako se razilaze.
Ne mogu da tvrdim, ali mi se često učini da im na licu zatreperi neka vrsta razočaranosti.
* * *
U ovoj zemlji gotovo svi ”zaobilaze istinu”, a najbolje prolaze oni koji to rade najuvjerljivije. Neki majstori su majstori da vas uvjere da su napravili najbolji mogući posao a to što štrči ili je krivo ili “ne pasuje” upravo tako mora da bude. I vi se pomirite s tim – tako treba. I tek kad dođe drugi majstor i stvar sredi, sve vam izgleda prosto i logično i onda krivite sebe kako ste mogli da povjerujete onom lažovu i mistifikatoru.
* * *
Zaokružio sam boravak u svim zemljama koje su bili susjedi bivše Jugoslavije. Prvog dana marta bio sam, prvi put, u Bugarskoj, u Staroj Zagori, gdje su košarkaši Mornara igrali sa ekipom Beroe u Balkanskoj ligi. Grad je šesti po veličini u Bugarskoj i smatra se jednim od najstarijih u južnoj Evropi. U Staroj Zagori, u glavnom Bulevaru cara Simeona Velikog, sve djeluje stvarno staro, osim biciklističke staze koju gotovo niko ne koristi. U tom Bulevaru, bez automobila i sa štandovima s obje strane, tražio sam magnete koje tradicionano kačimo na frižider iz svih gradova u kojima smo bili nas petoro.
Žao mi je što nisam imao vremena da pođem do parka Zagorka, sa jezerom, a to mi je djelovalo kao najveća znamenitost Stare Zagore, za koju kažu da je, po standardu, drugi grad u Bugarskoj, iza Sofije. Istina, čovjek kojeg sam pitao za jezero, kazao mi je da je prosječna plata u Bugarskoj oko 500 leva ili 250 evra. Da li je baš tako mala, ko će znati?
Bulevar se naslanja na park u kojem dominira spomenik posvećen Starogorcima (2.772) poginulim u borbama za oslobođenje i nacionalno ujedinjenje bugarske zemlje. Među njima je i 112 stradalih u Drugom svjetskom ratu i 804 u Balkanskim ratovima.
Inače, ove sezone sjajni košarkaši Mornara uspjeli su da u Bar vrate Jugoslaviju. Kako? Tako što su ostvarili najveći uspjeh u više od 40 godina dugoj istoriji barske košarke. Plasirali su se u ABA ligu i od jeseni će u dvorani “Topolica” gostovati Crvena zvezda, Partizan, Cibona, Zadar, Olimpija i drugi jugoslovenski košarkaški velikani.
* * *
Po povratku iz Bugarske, dobio sam temperaturu, uz neprijatan i uporan kašalj, koji me još davi. Sve tri kćerke, iz bijelog svijeta, slično su reagovale: “Samo da se majka ne razboli!”
“A, što?” – djelovao sam uvrijeđeno, iako sam znao na šta ciljaju.
“Ona će tebe mnogo bolje da pazi i njeguje nego što bi ti nju.”
Uvijek kad mi neko sruči istinu u lice, odgovaram evergrin rečenicom onog cetinjskog šanera na sudu u Bariju: “I, sto cemo sad?”
Bonus video:
