Između ljevice i desnice nije centar

Ljevica i desnica su u svom nastajanju predstavljali „geografske“ odrednice sjedenja u francuskom parlamentu posle „Buržoaske revolucije“. Liberali su bili lijevo a reakcionari desno. Ljevica i desnica su se transformisale kroz niz pokreta, mislilaca i predstavljale su političku borbu u 19. i 20. vijeku. Danas su lijevi i desni centar bliži nego ikad, a njima prijete rasute margine. Ako želimo da shvatimo politički spektar današnjice, moramo shvatiti suštinu ovih pojmova.

Pred vama je skraćen transkript epizode radio emisije Glasom protiv negativnog pod nazivom Između ljevice i desnice nije centar. Gost emisije je bio Neven Cvetićanin, doktor političkih nauka, filozof i politikolog, saradnik Instituta za društvene nauke u Beogradu koji je sa autorom Stefanom Đukićem govorio o političkom spektru, njegovim promjenama kroz istorijske epohe i značenju danas.

Pun transkript emisije se može naći ovdje.

1. Najdugovječna podjela u politici je ona na ljevicu i desnicu, kada nastaje i zbog čega?

Podjela na ljevicu i desnicu je nastala tokom Francuske revolucije kada su revolucionarne snage koje su potakle i na neki način, stimulisale revolucije u prvoj postrevolucionarnoj skupštini u Francuskoj sjele sa lijeve strane (revolucionarne snage), dok su reakcionarne snage, koje su bile za staru monarhiju, takozvani Ancien regime, sjele sa desne. Tada su proste odrednice prostora u toj skupštinskoj sali dobile politička značenja jer od tada je u francuskoj skupštini i u nizu skupština nakon revolucije bio običaj da lijevo sjede oni koji su progresivniji, za republiku, za promjene itd. a da desno sjede konzervatniji. Vremenom je ta geografska odrednica iz jedne skupštinske sale prešla u čitav politički prostor tako da se pod ljevicom uglavnom podrazumjevalo da tu pripadaju one strukture koje su za revoluciju dok su desničari bili za restauracija i reakcija, ljevica kao crveno, desnica kao crno, ljevica kao snage akcije desnica kao snage reakcije. To su klasična značenja začeta u Francuskoj revoluciji i bila su čitavog 19. vijeka dominantna.

2. Ljevica je prvobitno bila usko vezana za liberalno shvatanje vrijednosti ali se na prelazu u dvadeseti vijek mijenja - ljevica jeste nosilac novih vrijednosti ali je potpuno u duhu marksizma, radničkih prava. Da li se radi o evoluciji ili zastranjenju, ili je u pitanju nešto treće? Da li se i desnica razvijala tako ili je ostala tradicionalna kroz vjekove?

To možemo razlikovati i kod ljevice i kod desnice, postoje različita krila. Ni ljevica i desnica nisu homogeni fenomeni pod kojima bi bio neki ideološki granit. Već za vrijeme Francuske revolucije postoje njena dva krila. Protiv starog poretka imate ujedinjene struje, to su umjereno građansko krilo i radikalno krilo revolucije. U momentu kada pada monarhija, a to je logika političkih događaja, i kada je potpuno zbrisana sa istorijske scena, ova dva krila dijele političko polje između sebe. Ljevica je u početku liberalna i radikalno ljevičarska a kasnije ruska revolucija preuzima taj žižak, taj oganj, tu luču da tako kažem francuske revolucije, ali od ovog radikalnog krila revolucije. Od ruske revolucije mi faktički imamo poistovećivanje ljevice sa radničkim pravima, sa socijalnim pokretima, sa Lenjinom. Kada propada stari režim, kada propada evropska aristokratija, poprište borbe su liberalno građanstvo i proleterske mase. Liberalno građanstvo ima svoje proroke u nizu mislilaca, od Benžamina Konstana, Džon Stjuarta Mila, Aleksisa de Tokvila dok proleterske mase imaju svoje proroke na jednoj strani u komunistima Marksu i Engelsu, a na drugoj strani u anarhistima Bakunjinu, Prudonu itd. Sada to dolazi do nas ovakvi kakvi smo, u sred bijede, nerazvijene države, nepostajanja ni stare aristokratije ni prave administracije. Tako da su ideje ljevice prijemčive od početka 20. vijeka za jedan široki sloj ljudi.

3. Da li se nešto konkretno mijenja ako su na vlasti demokrate ili republikanci u SAD, socijalisti ili UMP u Francuskoj, SPD ili CDU u Njemačkoj, ili se radi o dvije strane istog novčića koje možda različito izgledaju ali nam isto donose?

Lijevi i desni centar su danas bliži jedni drugome nego što je lijevi centar blizak radikalnoj ljevici ili desni centar radikalnoj desnici. Podjela naših dana nije na ljevicu i desnicu gdje bi na jednoj strani bili recimo lijevi centar i klasična ljevica a na drugoj strani desni centar i klasična desnica, nego na moćni centar, gdje su lijevi i desni centar zajedno, a na drugoj strani imate takozvane rasute margine od radikalne desnice do radikalne ljevice koji pokušavaju da budu opozicija poretku moćnog centra u kojem se ne osjećaju komforno već se osjećaju izopšteno zbog svojih parcijalnih i radikalnih naracija i metafizika. Imate situaciju da, kao u Njemačkoj, pa i u SAD i još negdje, politika te države nije definisana pojmovima desnice i ljevice i ideologija već je politika definisana pojmom nacionalnih interesa a u tim nacionalnim interesima podjednako sudjeluju i konzervativci i socijaldemokrate jer da bi i jedni i drugi dobili mandat i vodili državu moraju štititi nacionalne interese. Trenutno u svijetu ne postoji nešto što bi bila globalna ideja neke globalne ljevice. Postoje marginalne grupe, anarhisti, postoje sajtovi, fanzini ali ne postoji nešto na globalnom nivou što bi bila svjetska ljevica, internacionala. Otpori tom moćnom centru uglavnom nisu ljevičarski niti su internacionalistički već su to otpori u smislu borbe među imperijama. Tako imate Rusiju nasuprot SAD, jednog državnika nasuprot drugom poretku. Vrlo realistično rečeno, niko se tu ne vodi velikim ideologijama već je politika postala na prvom mjestu bezbjednost, na drugom mjestu energetika i tek na trećem mjestu energetika. Ako neko vodi veliku državu ne može voditi ideološku politiku već vodi jednu realističnu politiku. Ipak i ranije, uz svu ideologiju, državnici su uvijek na neki način realisti, pragmatičari i ljudi koji izvode određene političke radove. Državnik, i tome će biti posvećena moja sledeća knjiga koja će se zvati "Politička mehanika i vještina državništva", je uvijek praktična biljka, on svaku ideju uzima samo uslovno i gleda uslove koji stoje iza ideje. Njegova ideja je praktična izvedba grupe ljudi oko određenog cilja. Arhetip državništva u svjetkoj istoriji i civilizaciji su Mojsije i Muhamed, i njihovo držaništvo živi i do današnjih dana. To su bili realisti koji su dali zakone ali su znali i da ih sprovedu, da ih organizuju, da steknu sljedbenike. Državnik ako se veže za jednu ideju, on nužno pada.

4. Šta je politička margina? Po Vašem mišljenju mogu li oni donijeti istinsku promjenu i ozbiljno uzdrmati trenutna politička ustrojstva ili će predstavljati razočaranje svima koji vjeruju u neku promjenu stanja?

Problem globalnog centra koji je recimo oličen u Evropskoj Uniji je što je došlo do demokratskog deficita. Do njega nije došlo jer je to bila nečija volja ili zla namjera već je to proizvod objektivnog procesa upravljanja ekonomijom koji su izmješteni na jedan nivo briselske birokratije što je samim tim izazvalo demokratski deficit jer građani nisu uvijek u poziciji niti imaju osjećaj da utiču na svoju sudbinu putem demokratije i to je izazvalo nezadovljstvo i pojavu tzv. populističkih pokreta. Ti pokreti su nužna reakcija. Ali proces i dalje ide objektivno. Ne možemo ništa predvidjeti ali možemo reći da sada imamo dva pola. Na jednoj strani imamo administraciju i birokratiju koja nema demokratske "sokove" ali ima moć, a na drugoj strani imamo ove koji imaju demokratski legitimitet kroz čitav niz pokret kao što su Podemos i Siriza, ali oni nemaju nikakavu moć. I ono što će se desiti po meni opet je u vezi nekog nužnog procesa i to će biti miješanje ta dva pola što već vidimo kroz neko rješenje grčke krize. Ovi sa margine će tada biti uvučeni i absorbovani u mašinu. Objektivni društveni procesi su nalik na one u fizici. Veće gravitaciono tijelo privlači manje gravitaciono tijelo, to je nemoguće izbjeći. Vi uvijek imate neke sanjare, ali državnik je onaj koji tačno zna da stvari stavi na papir i da prepozna objektivni proces. Tragično je za jednog političara, a kamoli državnika kada promaši ono što je po objektivnom procesu.Ipak populistički pokreti su nužnost jer proces je takav da sve produkuje iz sebe svoju "drugost". Ta objektivna mašina, koja je podigla proces na nivo birokratske administracije produkuje iz sebe svoju drugost i onda se ta drugost kroz opoziciju vraća sebi, kao kod Hegela. Ta drugost se negdje manifestuje kao ekstremna ljevica, negdje kao ekstremna desnica, negdje kao ekstremni nacionalizam, negdje kao ekstremni socijalizam. Ali u svim primjerima to je drugo lice poretka koje će se vratiti samom tom poretku.

5. Da li će to biti vrijeme koje će prevazići ljevicu i desnicu ili će one dobiti nova značenja jer uvijek mora postojati neka dihotomija? Ili će doći do sinteze između centra i margine?

Čak i da dođe do sinteze, neko će ostati izvan. Trenutno živimo u svijetu u kojem je dihotomija između moćnog centra i margina. Islamiste takođe možemo ubrojiti u te ljude sa margina. Ono što je vjerovatni proces je da će ovaj veliki sistem stalno usisavati u sebe ove sa margine a u okviru tog sistema će se takmičiti oni koji su u njemu najjači igrači, kao objektivne imperije tipa SAD, Rusija i Kina. Evropska Unija po snazi im nije dorasla. Mi ćemo imati borbu među imperijama kao što smo je imali pred dva svjetska rata. Postoje teoretičari koji tvrde da civilizaciji i svijetu slijede ozbiljni ratovi i da će oni biti razriješenje ekonomske krize posle kojih će krenuti renesansa i oporavak. Mi smo ušli u međuimperijalno doba ali i imperije su racionalne. Za državnike 21. vijeka će se tražiti takva kompleksnost jer su uslovi egzistencije čovjeka postali komplikovaniji. Da bi neko sada vodio državu i obavljao bilo kakvu funkciju predsjednika vlade i slično, pogotovo u većim državama koje jesu uhodan sistem ali i sistem kojim nije lako upravljati, će se tražiti vrhunske sposobnosti. U 21. vijeku nas čekaju uzbudljivi događaji. U ljudskoj prirodi je da teže mirnom i spokojnom životu, ali promjene same dolaze, one su objektivan proces. Ljudi moraju da ostave one romantične predožbe da je moguć mir u svijetu i život bez napora. Očigledno je da je planeta postala toliko mala za ovoliko puno ljudi i da će to morati da se riješi ili nekom selekcijom kroz ratove ili na neki drugi način.

6. Da li sada živimo u novom periodu u kojem se stvaraju nove klase, nove ljevice, nove desnice itd?

Istorija se vratila na "velika vrata". Ono što je osobina ovog momenta u kojem živimo je "veliki povratak istorije". Čak imate i neke velike istorijske ličnosti kao što su Merkel, Obama, Putin, vidjećemo ko će biti sledeći američki predsjednik. Mi ulazimo u period u kojem ćemo imati autentične ličnosti, istorija će "ubrzati" i doći će do redefinisanja odnosa među svjetskim silama pri čemu su svi dovoljno i razvijeni i naoružani i stručni. Mi istoriju uvijek uvozimo, uvozili smo je kada je došao komunizam kod nas, uvezli smo nacionalizam prije komunizma. Mi pravimo jako puno istorije ali je ne izvozimo. Nama neko "izveze" istoriju i od nekog "viška" radioaktivne istorijske supstance nastane da izvinite "pičvajz" i svakih 30-40 godina ovi prostori budu nestabilni. Mislim da mi treba da se trudimo da ostanemo dalje od te "istorije" što su pametno učinile i Srbija i Crna Gora i druge države jer se nisu mnogo miješale u dešavanja oko Ukrajine. Ne treba da budemo radikalni, da se tu "trsimo" kao što to radi jedna Poljska koja je potpuno na strani Ukrajine ili jedna Bjelorusija koja je potpuno na strani Rusije. Očigledno je da je put u Evropsku Uniju neki realističan trend i možemo da u takvim okolnostima idemo gdje smo namjerili čuvajući istovremeno odnose sa globalnim silama i da ne budemo, kao što je učinio gruzijski predsjednik Sakašvili, neka udarna pesnica koji je prošao kako je prošao, izgubivši dvije pokrajine. Vrijeme je da se vodi mudra politika na ovim prostorima, budući da imamo niz malih državica koje su upućene da budu pacifističke. Ne samo pojedinačno, već sve ove državice zajedno su slabije od Grčke koja je u ovolikim problemima. Poruka može biti da je sve ovo objektivan nužni proces, kao kada pada kiša. Treba shvatiti kada će kiša padati da se sklonimo sa nje. Ako ovi prostori misle opstati moraju napraviti simbiozu između pameti i moći. Ako se to ne desi imaćemo i dalje ove groteskne figure hiperintelektualaca koji su kao kritični ali nisu konstruktivni i na drugoj strani nekih političara koji misle da sve znaju i da su univerzalni za sve stvari. Dolazi veoma dinamično vrijeme u kojem su sve ove državice upućene jedne na druge jer imamo nevjerovatan resurs zajedničkog jezika koji nam ruši barijere.