Mosi Oa Tunya ili Dim koji grmi je danas poznatiji u svijetu pod imenom Victoria Falls (Viktorijini vodopadi), kome je po tadašnjoj britanskoj kraljici ime dao škotski istraživač David Livingstone, koji je ujedno bio i prvi Evropljanin koji je vidio Mosi Oa Tunya 1855. godine.
Ja sam još jedan Evropljanin koji je vidio ovu grmljavinu i to sa zabranjenih staza. Svijet je ljepši sa ljudima koji ga poznaju bolje.
Široki su oko 1.500 metara, sa padom od 128 do 130 metara i prirodna su granica između Zambije i Zimbabvea.
Dok sam bio u Lusaki, razmišljao sam da li vrijedi potrošiti 300 dolara za sat vremena leta ili se klackati 8 sati autobusom.
Zašto bih bacao novac, rekoh sebi, jer će mi trebati za taksi još najmanje 50 dolara, a luksuznim autobusom, po izvanrednim zambijskim putevima i neće biti naporno.
Bio sam u pravu. U Livingston sam iz Lusake stigao za 8 sati, a karta je koštala samo 11 dolara. Put je bio izvanredan, a usput smo se zaustavili na tri mjesta da se okrijepimo ili nešto pojedemo.
Kako smo iz Lusake krenuli u 18.00 sati, u Livingston smo stigli u dva po ponoći.
Prije nego što smo stigli, prišao mi je kondukter da me upita da li sam rezervisao smještaj, na šta sam mu odgovorio da nisam.
"Ne brini", reče mi on. "Ostaćes sa nama do 7 ujutro i spavaćeš u autobusu".
Pitao sam ga zašto ne bih uzeo taksi i potražio neki smještaj.
"Livingston jeste bezbjedan grad, ali samo danju, a u dva sata poslije ponoći ni ja se ne bih usudio da traži smještaj iako sam crn, a ne kao ti mzungu (tako u Africi zovu sve bijelce)", reče mi on.
Još jednom me je zamolio i rekao mi da sačekam da svane i da ću ujutro naći dobar i jeftin smještaj.
Poslušao sam ga. Spustio sam naslon sjedišta i zaspao, a onda me je oko sedam sati probudio i već pozvao taksi koji će me odvesti do hotela.
Izašao sam iz autobusa, uzeo svoje stvari i ušao u taksi.
Stigli smo za par minuta do hotela. Nisam ni pitao koliko košta smještaj jer sam pretpostavlajo da neće biti skupo. Nisam se prevario. Za 20 USD po danu sam dobio prelijepu sobu.
Nakon što sam se smjestio, istog dana upoznajem Pabla i Ceciliju, supružnike iz Argentine. Uz pivo se dogovaramo da sjutra zajedno odemo na vodopade.
Pablo je bio malo neodlučan, ali ga je Cecilija brzo nagovorila, te smo se dogovorili da krenemo sjutra odmah nakon doručka.
Znao sam da taksi vozi u jednom pravcu od centra grada do vodopada za 50 kvača (oko 9 USD), ali Pablo je još juče dobio informaciju da se na vodopad može poći gradskim prevozom za samo 4 kvače, što je i bio naš izbor jer su vodopadi udaljeni od centra grada samo desetak minuta vožnje.
Kada mi je Pablo rekao da ćemo ići javnim prevozom, očekivao sam da će to biti autobus, a nisam ni mogao pretpostaviti da će to biti jedan raspali kombi u koji treba pažljivo sjesti i paziti da vam se neko gvožđe ne zabije u tijelo, jer su sjedišta izgledala kao da je neko namjerno odrezao komade sunđera i kože sa njih.
Stigli smo brzo, a od posljednje stanice smo imali još 5 minuta hoda do Nacionalnog parka. Ulaznica za strance košta 120 kvača, dok je za državljane Zambije i zemalja iz okruženja ulaz samo 7 kvača.
Prije samog ulaska u Nacionalni park, odlazimo na most koji dijeli Zambiju i Zimbabve da napravimo par fotki sa mjesta koje dijeli dvije države.
Prijavili smo policiji izlaz iz Zambije i na jednom papiriću su nam udarili izlazni pečat i upisali tri osobe.
Ovo je odlična stvar za državljane mnogih zemalja, dok sam ja u ovom slučaju bio privilegovan. A zašto? Zato što samo za državljane Crne Gore i Srbije nije potrebna viza za ulaz u zemlju, dok je za sve ostale zemlje Evrope, sjeverne i južne Amerike, Australije te Azijske zemlje viza potrebna za ulaz u Zambiju, što znači da ukoliko bi vam u pasoš lupili izlazni pečat, viza bi bila poništena te bi trebalo na ulazu platiti novu koja košta između 50 i 100 USD, a cijena zavisi koji pasoš posjedujete. U slučaju Pabla i Cecilije iz Argentine to bi bilo 50 dolara po pasošu.
Vraćamo se nazad i ulazimo u Nacionalni park.
Prizor je nevjerovatan. Vodopadi grme baš kao i što im ime na urdu jeziku znači, dok se istovremeno iznad vodopada diže oblak sačinjen od kapljica vode koja pada sa 128 metara visine.
Slijedili smo upustva i išli samo obelježenom stazom koja je na pojedinim mjestima bila jako klizava i zato treba biti jako oprezan svakog trenutka.
Ostali smo pola dana i uživali u ovom prirodnom fenomenu. Isto sam učinio i sljedeći dan misleći da ću napraviti još par dobrih fotografija ali mi vrijeme nije bilo naklonjeno.
ULAZAK U ZABRANJENU ZONU SA NORMOM i DŽIMI HENDRIKSOM
Dok sam boravio u Livingstonu upoznao sam Normu. Djevojka ima 30 godina i jako je prijatna i lijepa.
Imao sam priliku da je vidim svakog dana jer je radila u obližnjem marketu gdje sam uvijek svraćao na ručak gdje se hrane lokalni stanovnici.
Pričao sam joj kako sam oduševljen vodopadima i da sam već dva puta tamo bio. Rekla mi je da je sjutra slobodna jer su u Zambiji predsjednički izbori i predložila mi je da sjutra popodne odemo na vodopade da mi ona pokaže tajne staze koje koristi lokalno stanovništvo.
Rado sam prihvatio prijedlog iako sam već dva dana zaredom bio tamo.
Došla je po mene u hotel i ponovo sam imao sreću da se vozim onim istim raspalim kombijem.
Stižemo jako brzo i ulazimo u Nacionalni park, a Norma me vodi potpuno drugom stazom od one kojom sam bio juče i prekjuče.
"Gdje idemo, Norma?"
"Vodim te na drugu stranu", reče mi ona.
"U redu. Nadam se da nas neće neko otjerati što smo se ovamo uputili?"
"Ne brini, Edin", rekla mi je sa osmjehom na licu.
Već smo unutra oko 200 metara. Na obali srijećemo tipa koji se tek vratio iz ribolova. Upoznajemo se dok se trudi da mi proda ribu koju je upecao.
"Džimi, Džimi Hendriks", predstavio nam se.
"Ako želiš i ako se ne plašiš, mogu te odvesti do same ivice vodopada da napraviš koju fotografiju i možemo preći sa druge strane u Zimbabve".
"A šta ako nas uhapse", titao sam ga.
"Don't worry, I am Jimmy Hendrix", rekao mi je uz prijatan osmjeh.
Norma mi je potvrdila da mu možemo vjerovati.
Skinuli smo obuću i zavrnuli farmerke iako je to bilo nepotrebno jer smo ionako gazili na pojedinim mjestima i do metar dubine.
Koračali smo polako jer je voda bila dosta brza, a kako smo se primicali ponoru svakog trenutka je bilo opasnije jer su stijene bile klizave kao sapun.
Još uvijek se pitam kako nismo imali straha. Da li zbog toga što smo imali povjerenje u Džimija ili nam je bio isključen neki osigurač u mozgu?
Prizor je bio nevjerovatan. Šibao me je adreanalin da sam pomislio i ako me voda odnese neće mi ništa biti.
Šetao sam ivicom ponora kao da sam hodao ulicom, Norma takođe. Džimi nije mogao vjerovati svojim očima da nemamo nimalo straha.
Ostali smo tamo sve dok sunce nije zašlo, a da nas niko nije primjetio niti prijavio što je bila velika sreća za sve nas.
Napravio sam odlične fotografije i video klipove, što mi je i bio cilj.
Nakon izlaska iz kapije Nacionalnog parka i nevjerovatnog dana, uzimamo taksi, te vodim Normu i Džimija na zasluženu večeru u restoran po nihovom izboru.
Norma i Džimi Hendriks će ostati duboko urezani u mom srcu jer se ovakav dan nikada ne može zaboraviti.
Hvala Norma!
Galerija
Bonus video:
