Jangon. Grad na jugu Mijanmara, koji leži na obalama istoimene rijeke, nekadašnja prijestonica Burme, grad koji mi je istog dana ušao pod kožu zbog svoje šarenolikosti.
Sjajni ljudi, puni poštovanja prema turistima, raznolika hrana, počev od burmanske, indijske, arapske, thai i kineske.
Iako je Mijanmar u velikoj većini budistička zemlja, tako nešto se ne može primjetiti u samom gradu, gdje se na svakom koraku mogu vidjeti džamije, katedrale i sinagoge.
Na ulicama je na hiljade štandova na kojima se prodaje hrana, garderoba, tehnika, te korišćeni alati i mašine.
Na svakom uglu ulice se može kupiti Betelnuts za žvakanje. Pravi se od lista Betela u koju se umota samljeveni plod muskatnog oraščića, a često se dodaje i duhan. Tako spakovan se umetne u usta između obraza i zuba, te se svakih pola sata zubima odreže jedan dio koji se žvaće narednih pola sata i tako u nedogled. Treba biti stručan prilikom žvakanja jer je moguće polomiti zube.
Betelnuts se koristi kao zamjena za cigare jer su ovdje jako skupe i mnogi ih kupuju na komad.
Od žvakanja Betelnutsa, zubi su im poprimili narandžastu boju, te je prava rijetkost u Mijanmaru naletjeti na nekog sa bijelim i urednim zubima.
Tokom žvakanja povremeno ispljuju narandžastu tečnost koja se stvara od samog žvakanja.
Kako sam imao tri dana za istraživanje ovog azijskog dragulja, prvi dan sam se odlučio za sam grad.
Prvo odlazim u posjetu pijaci koju su Britanci sagradili 1926. godine. Na štandovima i u radnjama je najveća ponuda čuvenog mijanmarskog žada, a ima ga od slabijeg, pa sve do najboljeg kvaliteta.
Na mnogim radnjama/štandovima je vidno istaknut znak da je svaki od njih autorizovan diler od vlade Mijanmara, što znači da nema kopija niti bojazni da se može omanuti u kupovini bilo kog komada.
Cijena nakita od žada varira u zavisnosti od kvaliteta, veličine i finalne obrade proizvoda, tako da se na oko isti nakit može platiti i do deset puta skuplje.
Da bi dokazali kvalitet žada, trgovci će vam pokazati kako kroz kamen prolazi svjetlost kada mu se prisloni baterijska lampa.
Osim žada i nakita od srebra i zlata u kombinaciji sa žadom, ovdje se mogu kupiti odlični suveniri ručne izrade.
Ukoliko se u Jangonu nijeste obezbijedili suvenirima ili nakitom, nije problem. Isti komadi se mogu naći na aerodromu prilikom izlaska iz zemlje, će vas koštati do deset puta više u odnosu na ovdašnje cijene. Tako se ženska narukvica od žada ovdje može kupiti za 20 do 50 eura, dok je ista na aerodromu između 200 do 500 eura.
Možda bi neko pomislio da je u pitanju razlika u kvalitetu, pa je zbog toga tolika razlika. Ne, naprotiv. Na najobičnijim štandovima koji su identični onima na pijaci, osim nakita od srebra i žada prodaju se i magneti, suveniri od tikovine i bambusa po ekstremno većim cijenama, tako da isti magnet u Jangonu košta 500 kjata, a na aerodromu 5.000 kjata.
Nakon pijace, odlazim na željezničku stanicu koja je udaljena samo 700 metara od pijace, gdje se ukrcavam u "Circle train". "Circle train" pravi krug oko grada koji traje tri sata, a cijena ove vožnje staje 700 kjata ili oko 0.45 eura. Zamišljao sam ga kao turističku atrakciju i da će u njemu biti uglavnom turisti. Prevario sam se. Voz je bio pun lokalnog stanovništva, što je dalo poseban značaj ovoj vožnji.
Nakon sat vremena sam izašao na stanici koji su napustili gotovo svi putnici.
Imao sam šta vidjeti.
Stare trošne kolibe prilijepljene jedna uz drugu u kojima vlada totalni mrak, vlaga i smrad koji se osjeća u ovom dijelu grada, a ljubaznost, gostoprimstvo i osmjeh na njihovim licima je nemoguće zaboraviti. U svoj toj muci i bijedi, mnogi su me zvali na skroman objed dok su jeli ispred svojih koliba.
Svratio sam u dvije kolibe i vidio da ljudi žive u totalnom mraku bez električne energije i ikakve baterijske lampe. Pomislio sam da su im se oči na ovo navikle da mogu vidjeti kao mačke u mraku.
Hramovi i pagode
Napuštam ovaj kraj i uzimam taksi do budističkog hrama koji se zove "Palata hiljadu vojnika". Legenda kaže da je hiljadu vojnika sa sjevera Indije ovdje donijelo Budinu kosu, te da se iste vlasi nalaze u centralnoj pagodi u samoj stupi. U Drugom svetskom ratu je bila porušena da bi nakon toga bila ponovo izgrađena.
Hodnici su napravljeni da se svaka tri metra krećete u kontra smjeru i sve tako dok se ne ispuni krug oko centralne stupe i Budine kose koja se po legendi ovdje nalazi, dok se u svakom uglu nalaze ljudi koji vrše molitvu ili monasi koji čekaju da im se nešto udijeli.
Na izlasku iz hrama je stablo napravljeno od metala na kome se kače pokloni za monahe i to je uglavnom obuća ili mobilni telefon - jer monasi ne posjeduju ništa osim svoje odore.
Sa druge strane ulice je još jedan manji hram u kome se budi prinose banane i kokos koji se može kupiti na ulazu.
Nisam mogao vjerovati svojim očima da se isto voće uzima iz hrama i prodaje po nekoliko puta zaredom u toku dana.
Švedogan pagoda
Doći u Jangon, a ne posjetiti Švedogan pagodu je isto kao i da niste bili u ovom gradu. Pagoda je pokrivena sa više od 13 hiljada zlatnih pločica, oko 1.100 dijamanta i 1.380 ostalih vrsta dragog kamenja.
Zlatna stupa je stara 2.500 godina i ne postoji ni jedan podatak ko je izgradio.
Oko stupe je sedam malih Buda za svaki dan u nedjelji.
Svakom od njih se prinosi jedan ili više cvjetova te se istovremeno sa tri čaše vode prelije Budino tijelo i obavi molitva koja traje oko pola minuta.
Najljepše je posjetiti prije samog zalaska Sunca, jer se u to vrijeme svakodnevno skupi na hiljade vjernika.
Sule pagoda se nalazi u samom centru grada i oko nje je napravljen kružni tok. U njoj se takođe tokom dana prinose darovi i cvijeće, da bi se u večernjim satima sve pokupilo i odnijelo na deponiju.
U svim hramovima u Mijanmaru je obavezno skidanje obuće i čarapa iako je većina njih unutra jako prljava. Uz to, nemoguće je u bilo koji hram ući neprikladno odjeven.
Hrana
U samom gradu se na svakom koraku može jesti. Ponuda je izvanredna. Osvježiti se nekim tropskim voćem je moguće za dvadeset centi, a isto toliko košta i neki cijeđeni sok. Za 500 kyata ili trideset centi se može popiti najbolji sok od šećerne trske iz koje se specijalnim valjkom iscijedi svaka kap soka. Obavezno treba napomenuti da dodaju malo limete jer je sa limetom isti mnogo ukusniji.
Za manje od jednog eura se na ulici može prilično dobro jesti, dok je u restoranima dobar obrok od dva do tri eura. Uz jelo koje se poruči, uvijek se dobije gratis riža i supa od raštana.
Kanođi jezero je najljepše mjesto u Jangonu gdje se može dobro jesti, a da je usluga i higijena po evropskim standardima.
Na samom jezeru se nalazi usidren brod restoran u kome se svako veče održava lokalni šou i ulaznica sa večerom košta 45.000 kjata ili 30 eura.
Ovdje uglavnom dolaze mladi parovi kojima je jedino ovdje dozvoljeno da se drže za ruke i eventualno poljube.
Noćnih izlazaka skoro da i nema.
Jedno veče sam otišao na vrh Hitachi tower, koji je ujedno i najviša zgrada u gradu. Na dvadesetom spratu se nalaze restoran i bar. ulaznica je 10.000 kyata ili oko šest eura, a u cijenu ulaznice je uključeno jedno piće po izboru. Hitachi tower ima sjajan restoran na vrhu i odličan pogled na cijeli grad.
Tri dana su i više nego dovoljna za istraživanje Jangona.
Nekoliko korisnih informacija:
1 euro = 1.500 kyata
Viza za crnogorske državljane je obavezna.
Može se izvaditi u Beogradu, a cijena je 45 eura. Potrebne su dvije fotografije i rezervacija smještaja.
Religija: budizam 89%, islam 5%, hrišćanstvo 4%, ostali 2%
Galerija
Bonus video:
