Hotel “Podgorica” u Podgorici jedno je od najznačajnijih arhitektonskih djela crnogorske kulture XX vijeka. Izgrađen je 1967.godine po projektu arhitektice Svetlane Kane Radević, koja za ovaj objekat dobija Borbinu nagradu za arhitekturu. Ovaj hotel predstavlja tipičan primjer kako se lokalna graditeljska načela mogu transponovati na originalan i uvijek aktuelan način. Kao takav on je simbol Podgorice, grada koji je u vremenu njegove izgradnje trasirao put ka promišljenom urbanističkom planiranju i svojim zrelim arhitektonskim ostvarenjima bio prisutan na arhitektonskoj mapi Evrope. Današnja podgorička graditeljska praksa izgleda da nije mnogo naučila od Kane, štaviše trudi se da ne obraća pažnju na nju, iako njen hotel i dalje dostojanstveno leži na obali Morače i predstavlja simbol grada.
2004. godine hotel je ranjen, neadekvatnom rekonstrukcijom i uređenjem enterijera od strane vlasnika i arhitekte, gospodina Mladena Krekića. Nekako je ipak stisnuo zube i preživio, da bi se danas, gotovo 12 godina nakon toga ponovo našao u rovu, okružen neprijateljima. Bageri su ga 17-og decembra opkolili, zauzeli njegovu sjevero-zapadnu stranu sa nepokolebljivom željom da mu konačno dođu glave.
Obruč oko njega počeo se stezati upravo 2004.godine, kada je prvi put sproveden konkurs za izgradnju objekta u njegovoj neposrednoj blizini. Učesnici konkursa su tada zapravo učestvovali u procesu legitimisanja želje investitora. Ono što je od njihovog delanja bilo moguće pronaći na internetu dostavljam vam na uvid.
DUP (detaljni urbanistički plan) se u međuvremenu mijenjao, da bi se do poslednjeg predloga plana za “Izmjene i dopune DUP-a “Rekreativno kulturna zona na obali rijeke Morače-juzni dio” u Podgorici”, došlo novembra 2012.godine. Taj nacrt omogućio je investitoru da na legalan način dođe u sadašnju poziciju da gradi poslovni objekat spratnosti P+12 (prizemlje + 12 spratova, ako se nisam zabrojao) tik uz hotel “Podgorica”.
Investitor, onaj isti koji je avgusta mjeseca 2014.godine srušio najstariji hotel u Podgorici, hotel “Crna Gora”(1) (2), djelo arhitekte Vujadina Popovića, da bi ga "presvukao u novo ruho” i dao mu “raskoš zapada"(3) apsolutno nije predmet ovog teksta, niti može biti jer postoji velika vjerovatnoća da se ne razumije u arhitekturu, ili da jednostavno misli i vjeruje svim srcem kako je “Hilton rješenje” koje potpisuje arhitekta Mladen Krekić jednako kvalitetno i jednako vrijedno za Podgoricu kao i djelo arhitekte Vujadina Popovića. U krajnjem, investitor je samo slijedio smjernice rukovodeći se aktuelnim DUP-om.
Predmet ovog teksta su oni koji su strukom iz polja arhitekture i urbanizma, a koji su svojim delanjem omogućili investitoru da dođe u poziciju da gradi ovaj objekat, i to:
1. Radni tim stručnjaka koji je izradio DUP na osnovu kojeg se pristupilo arhitektonsko-urbanističkom konkursu 2004.godine, 2. Radni tim stručnjaka koji je izradio aktuelni DUP iz 2012. godine, na čelu sa gospodinom arhitektom Nikolom Drakićem, izvršnim direktorom, rukovodiocem radnog tima, odgovornim planerom za fazu urbanizam i vlasnikom firme “Inkoplan” doo, koja je obrađivač predloga plana u kome se daju preporuke za gradnju višespratnice uz hotel “Podgorica”, 3. Svi arhitekti i arhitektonski timovi koji su se odazvali pozivu na 2 arhitektonsko-urbanistička konkursa (2004.god. i 2012.god.) i time aktivno participirali i doprinijeli legitimisanju investitorove želje da na parceli uz hotel “Podgorica” sagradi višespratnicu 4. Gospodja Dr. Arh. Sonja Radović Jelovac koja je svojim projektom višespratnice (P+12) ispalila završni hitac u hotel, i tako krupnim slovima upisala svoje ime u istoriju devastacije crnogorske arhitekture i njenih poslednjih vrijednih primjeraka koji su nam ostavljeni u nasleđe.
Pomenuti DUP koji potpisuje arh. Nikola Drakić, uslovio je mogućnost da gospođa Sonja Radović Jelovac projektuje spornu višespratnicu. Ovaj zaista interesantan nacrt najblaže rečeno djeluje neizbalansirano, njegovi pojedini djelovi djeluju kao da su rađeni u kafani pa doneseni i nalijepljeni u poslednji čas, formirajući tako kitnjast kolaž nelogičnosti.
-kompletan nacrt (dup-rekreativno-kulturna-zona-na-obali-rijeke-morace-juzni-dio)
Tako na grafičkom prilogu “09. Plan intervencija” vidimo crvenom bojom označenu urbanističku parcelu-UP9 kao zonu nove gradnje. Stručnjaci su baš tu zamislili novi objekat čija se građevinska linija na istočnoj strani parcele nalazi čitavom svojom dužinom neposredno uz hotel “Podgorica”. U okviru tekstualnog dijela "Knjiga - DUP Obala Morače - juzni dio" na str.26 poglavlje “3.4. Tretman postojećih objekata” predviđa se plan intervencija na postojećim objektima koji za UP10 - Hotel Pogorica glasi: ”Objekat ostaje u postojećem gabaritu i u postojećoj spratnosti, s tim što se može raditi na daljoj adaptaciji enterijerskog prostora i prilagođavanju određenih ulaznih funkcija sa normama u hotelijerstvu. Kod ovog objekta se mora voditi računa o održavanju postojeće fasade, krova i postojećeg uređenja terena, vodeći računa o očuvanju osnovnog prepoznatljivog arhitektonskog izraza objekta.”
U tekstualnom dijelu nacrta "Knjiga - DUP Obala Morače - juzni dio" na str.28 u okviru poglavlja “3.5.1. Opšti urbanističko tehnički uslovi za izgradnju novih objekata” u šestom pasusu se kaže: “Likovno i oblikovno rješenje građevinskih struktura mora svojim izrazom da doprinosi opštoj slici i doživljaju gradskog centra, svojom reprezentativnošću i kvalitetom obrade i izrade;”.
Takođe u okviru istog poglavlja u desetom pasusu se kaže: “Pri detaljnijoj razradi projektne dokumentacije arhitektonski izraz objekata dopuniti sa arhitektonskim elementima ovog podneblja i uklopiti u arhitektoniku “duha mjesta”
Dalje u okviru tekstualne dokumentacije "Knjiga - DUP Obala Morače - juzni dio" na str.30 i str.31 u okviru poglavlja “3.5.4. Pojedinačni UTU-i za nove objekte” vidi se da se na spornoj UP9 predviđa poslovni objekat i da se između ostalog kaže: “Zbog važnosti lokacije kao i složenih urbanih odnosa, UP9 koja se nalazi u neposrednom kontaktu sa UP10 (Hotel Podgorica), određena je za izradu urbanističko - arhitektonskog konkursa kroz izradu idejnog rješenja a u skladu sa smjernicama iz ovog plana.” Zanimljivo UT uslovima nije predviđena spratnost objekta, već će se ona ”definisati urbanističko-arhitektonskim rješenjem, poštujući pri tom zadate urbanističke parametre”(str.31). Međutim, na osnovu zadatih parametara (str.31): površina parcele UP9=1544 m2, index izgrađenosti=3,6, index zauzetosti=0,45 i BRGP planiranog objekta = 5462m2, lako se može zaključiti da se radi o višespratnici čija je spratnost relativna (min P+7) i u rukama projektanta. Takođe treba imati u vidu da “Gabarit objekta prestavlja markantnu pojavu u zoni B, pa zbog blizine objekta Hotela Podgorica, na liniji vizura ulaza planira se slobodno otvoreno, visoko prizemlje preporučene visine 7.5 m.” (str.31)
Nije mi jasno kako su gospodin arhitekta Nikola Drakić i njegov tim saradnika mislili da vode “računa o očuvanju osnovnog prepoznatljivog arhitektonskog izraza” hotela “Podgorica” ako u okviru ucrtanih građevinskih linija na UP9, a tik uz hotel “Podgorica” izraste poslovni objekat spratnosti min P+7, i visine min 32m? Takođe nije mi jasno kako će ovolika struktura i na ovom mjestu “svojim izrazom da doprinosi opštoj slici”, niti kako će se “uklopiti u arhitektoniku “duha mjesta””? Može mi biti jasno jedino ako su, arhitekta Nikola Drakić i njegov tim saradnika mislili da će skrnavljenjem hotela isti da sačuvaju, a ako pak to nisu mislili onda kao jedino racionalno rješenje prihvatam svoju umnu ograničenost koja nije kadra da odgovori na jednostavno pitanje KAKO?! Nadam se još i da glupost ne zaglupljuje one koji na nju naiđu, pa da Vi profesore i svi oni koji budu čitali ovaj tekst nećete postati gluplji zbog moje gluposti. Ako se to ipak desi - ne zamjerite mi, moja glupost nije sposobna to da predvidi.
Nakon sto je nacrt pušten u etar, rukovodeći se njime 2013. godine raspisan je konkurs. Uzalud sam pokusavao da dođem do konkursne dokumentacije i predloženih rješenja. Nije ih bilo moguće dobiti ni od izvjestioca konkursa, niti od Sekretarijata za planiranje i uređenje prostora i zaštitu životne sredine glavnog grada, a na čiju adresu me uputio izvjestilac konkursa.
Sve što sam uspio pronaći jesu 2 konkursna rješenja, studija DVARP i studija ARCVS uredno objavljena na njihovim zvaničnim sajtovima , i informacija da je u pitanju bio pozivni konkurs.
- konkursno rješenje studija DVARP (http://dvarp.me/nco-podgorica.html)
- konkursno rješenje studija ARCVS (http://arcvs.com/portfolio/normal-turs/)
Nisam saznao ko je još pozvan da uzme učešće na konkursu, pa su zbog toga ostali nepoznati i kriterijumi na osnovu kojih su pozivani i birani arhitekti i arhitektonski timovi. Sigurno je da su, tom prilikom, oni koji su pozvani da odgovore na konkurs identifikovani, a vjerujem i uhvaćeni u okviru onoga za šta se vjeruje da jesu ili da žele biti.
Pošto se o konkursu nisam oglašavao dok je bio aktuelan (bio sam još uvijek student pa sam držao da je moja riječ nevažna), bilo bi licemjerno da sada, naknadno komentarišem bilo čiji rad, naročito da selektivno komentarišem dva rada bez uvida u ostala predložena rješenja - s toga to neću ni uraditi.
Međutim kao arhitekta imam minimalnu moralnu i stručnu obavezu da danas i sada, javno iznesem stav po kome ne pripadam vama, kolegama koji ste na bilo koji način, aktivno činjenjem ili pasivno ćutanjem o činjenju, doprinijeli da dođe do ovog trenutka u kome se vrši devastacija djela Svetlane Kane Radević. Osim toga imam prijeku potrebu da vas kao građanin ne podržim u sakaćenju grada u kojem sam napravio svoje prve korake, proveo djetinjstvo i dobar dio svoje mladosti. Zato cu dati sebi za pravo da vas ne podržim, da vam kažem da ne pripadam vama i da ne računate na mene. Imajte u vidu da nepripadanje vama nikako ne dovodi u pitanje moj arhitektonski identitet, naprotiv, ono ga profiliše formirajuci putem iznešenog performativa zavjet nepripadanja, na čemu sam vam najiskrenije zahvalan.
Ono što me ipak, u najvećoj mjeri tjera da se osjetim prozvanim i odgovornim da odgovaram jeste opus arhitektice Svetlane Kane Radević koji se dvanaestospratnicom pokušava prezreti, devastirati i devalvirati, a na koji sam se često pozivao u prošlosti, pozivam se i dalje, i imam se u planu pozivati u budućnosti, koji je neizostavno vezan za moj korijen i arhitekturu grada iz kojeg potičem. Zbog toga se gospođo Sonja Radović Jelovac, gospodine Nikola Drakiću i sve kolege koje se prepoznaju ili koje ovaj tekst obuhvata, nemojte kao arhitekte osjetiti naročito cijenjeno niti značajno u mojoj glavi, jer bez Kane ovaj tekst o vama ne bi ni postojao. S toga se gospodjo Sonja i nadam da vam neće teško pasti to što raskidam sa Vama. Imajući u vidu da ste pripadnica nježnijeg pola, trudiću se da to uradim sto pažljivije, iako ste Vi potpisavši projekat dvanaestospratnice arhitekturom diskontinuiteta krajnje grubim manirima raskinuli sa cijenjenom Kanom. Moji argumenti su sledeći: Smatram da je prostor u kojem ste projektovali zaslužio da bude pomno promišljen. Podsjetiću Vas da u užem kontekstu, odmah preko mosta Blaža Jovanovića bulevarom Svetog Petra Cetinjskog, na potezu od Skupštine Crne Gore do bivšeg hotela Crna Gora imate niz arhitektonski značajnih objekata. U neposrednom kontekstu od arhitektonsko vrijednih objekata imate staru zgradu Vlade, sportski centar Morača, zgradu Elektrodistibucije, zgradu Telekoma i hotel “Podgorica”.
Kako se treba ponašati u ovom kontekstu najbolje možete vidjeti od arhitektonskog studija ARCVS i njihove zgrade “Europoint”. ARCVS ovdje gradi objekat jasne geometrije čiji volumen poštuje gabarite susjednog objekta, zgrade Telekoma. Ovim gestom se zgrada aktivno uključuje u zatečeni konktekst u okviru kojeg, kasnije, svojom materijalizacijom i koloritom gradi sopstveni identitet, poštujući tako u potpunosti svoju jedinstvenost i jedinstvenost drugih.
Svojim prisustvom objekat Europoint-a tako dopunjuje kontekst, produžava njegov kontinuitet i daje mu novi diskurs - uslovnim otklonom od njega. Autori ovdje pametno uvlače stomak ne bi li se provukli kroz uzan prolaz, da bi nakon što uspiju proći dali sebi za pravo da izdahnu i isprse se.
Za shvatanje Kaninog odnosa prema kontekstu dovoljno je da obratite pažnju na koji način hotelske terase naliježu na teren, na hirurški preciznu distancu od mosta, koja štiti od izvora buke a čija dužina ipak omogućava da se zadrži ekskluzivitet vizura ka Sastavcima, na promišljenu lokalnu materijalizaciju, na orjentaciju objekta isl.
Nasuprot njih gospodjo Sonja, Vaš odnos prema kontekstu je halapljiv, gord i u njemu preovladava prizemna želja da se privuče pažnja. Vaša dvanaestospratnica je svojim gabaritima agresivna, napadna i puna nepoštovanja. Ona svojom bahatošću narušava kontekst i zatečeno nasleđe. Ona je u potpunosti otuđena od mjesta. U njenom centru nije čovjek, niti je ona rađena po mjeri čovjeka. Ona reprodukuje pomodarska arhitektonska rješenja. Ona mi liči na sef za novac, vjerovatno zato što sam ubijeđen da je u službi kapitala. Na ovoj poziciji ona, kao i novac, na površan način djeluje apstraktno. Ako sam pogriješio onda sam i ujedno ostao bez osnovne ideje i odgovora - šta želi biti Vaša dvanaestospratnica, a šta onda zapravo jeste!?
Osim toga zanima me misaoni proces koji je iznjedrio ovakav projekat. Zanima me njegov geografski smisao i logika. Zanima me kako je boraviti u Vašoj zgradi zimi, u danima kada hladni podgorički sjever opusti ulice? Kakav je utisak slušati u njoj zvuk sjevera, onog vjetra što obara drveće i unosi jezu u kosti? Zanima me opravdanost Vašeg tamnog staklenika za vrijeme tropskog podgoričkog ljeta. Zanima me je li on nastao kao plod savremenih sistema energetske efikasnosti ili kao zalutala replika provincijalne fascinacije staklom?
Kako god bilo, iz kojih god pobuda da je nastala Vaša dvanaestospratnica, ubijeđen sam da njoj nije stalo do Podgorice - ona je ne štiti, ona je ne cijeni, ona ne formira njen identitet. Ona ne vrši arhitektonsku emancipaciju društva. Ona ne šteti gluposti već je promoviše i brendira. Ona nepametno troši prostor. Ona sakati jedan od simbola Podgorice. Ona predstavlja bezumni neetički čin, silu destrukcije i neznanja. Ona legalizuje zločin, a prostor oko nje pretvara u mjesto zločina.
Zaboravljate gospođo Sonja da značenje kuće nikad ne možete da izbegnete. Ne možete izbjeći ni osjećaj koji će Vaša kuća emitovati na pojedinca. Zaboravljate i da :”Arhitektura nije avantura prostora i materijala, ona je i etički čin. Sve odluke donose se za čovjeka i u ime čovjeka.” - Svetlana Kana Radević (4)
Za kraj Vas uvjeravam u nekoliko stvari :
- Podgorica i njeni stanovnici biće duboko nesrećni i nezadovoljni sa Vašom zgradom
- Time što ste pokušali da prezrete Svetlanu Kanu Radević koju je djelo proglasilo besmrtnom arhitektonski ste se samoubili
- Projektom višespratnice na ovom mjestu, vršite devastaciju crnogorskog graditeljskog nasleđa, a ovim gestom direktno demotivišete mlade arhitekte i njihovu etičku crtu stavljate na udar
- Za djelo koje će biti počinjeno direktno ćete Vi biti odgovorni, isto kao što je i Kana odgovorna za svoje djelo – hotel “Podgorica”
Uvjeravam Vas i da sve ovo već možete čuti na ulici.
Ukoliko poželite da mi odgovorite računajte na to da sam 20-og decembra kada sam se sreo sa Vašim hicima i ja ranjen, da sam preko noći postao star, senilan i bez smisla za humor. Zbog toga sigurno neću imati energije da dalje nastavljam polemiku. Ostavljam Vam ipak u amanet jednu molbu, za koju još uvijek nije kasno, iako sumnjam da ćete se oglušiti o njoj:
Iza ovog teksta takođe stoje, i u potpunosti su saglasni sa njim:
1. M. Arch Jovićević Ivan
2. M. Arch Bojković Vladimir
3. M. Arch Bošković Miloš
4. M. Arch Vujičić Bogdan
5. Ana Dobrašinović, spec.sci.arh.
6. Boris Radunović, spec.sci.arh.
7. Jelena Rabrenović, spec.sci.arh.
8. arh.teh. Vujisić Miloš, student
9. Olivera Tatar, spec.sci.arh.
10. Ivan Rajković, spec.sci.arh.
11. Adnan Vodopić, bsc.arch
12. Ružica Draganić, spec.sci.arh.
13. Dr Milica Vujošević, mast. inz. arh.
14. Darko Radulović, spec.sci.arh.
Galerija
Bonus video:
