U Vijetnam sam sletio iz Singapura. Za vizu koju sam dobio na granici sam aplicirao još iz Crne Gore.
Po dolasku u Vijetnam, sve je trajalo pet minuta. Ispunio sam još jedan formular na koji sam okačio fotografiju, platio 25 dolara i viza je bila zalijepljena u pasoš.
Na izlazu iz aerodromske zgrade dočekuje vas nekoliko taksi udruženja, tako da transfer do grada nije komplikovan, niti skup.
Za iznose od pet do deset USD, taksi će vas odvesti u bilo koji dio grada, što je i više nego povoljno.
Autobus košta 150.000 donga, što je oko 7 USD, tako da je bilo totalno nelogično da se cimam autobusom.
U samom Ho Chi Minhu sve vrvi od gužve.
Na hiljade skutera. Ovako nešto u svom životu nisam vidio. Ovakav haos u saobraćaju prevazilazi sve ono što sam nekada vidio u Indiji, Kambodži, Šri Lanci i Indoneziji.
Na 12 miliona stanovnika, Ho Chi Min ima čak sedam miliona registrovanih motorcikala, ne uključujući u to i još oko dva miliona bicikala i automobila.
Kada se na semaforu upali zeleno svijetlo, u istom trenu kao jedan krene na stotine motora, dok se ostatak iz kontra ulice (koji su regularno prošli kroz svoje zeleno svijetlo) vješto probija kroz masu koja vozi u kontra smjeru, a da se pritom ne desi ni najmanja nezgoda. Svi su staloženi, mirni i voze jako pažljivo.
Pješaci moraju biti još vještiji pri prelasku ulice, te se pri samom prelasku ne smiju zaustavljati niti vraćati unazad, jer bi tek tada nastao haos.
Na samo nekoliko metara od pješaka, motoristi imaju razrađen plan kako da vas zaobiđu s leđa, tako da se bez straha može preći i bulevar.
Gdje se najbolje i najpovoljnije smjestiti?
Smjestio sam se u Bui Vien Street, što bih svakome preporučio, jer se sve što se u gradu mora obići odavde udaljemo od 500 metara do nekoliko kilometara. I sve se može obići pješke.
U Vijetnamu su se počeli baviti turizmom 1985. godine i turisti su se još tada počeli smještati u Bui vien Street, tako da je danas ta ulica kolijevka za bekpekere i turiste sa skromnijim budžetom.
U samoj Bui Vien ulici i ulicama poprečno od nje, moguće je naći smjestaj za svačiji džep. Od desetak pa čak i do 100 dolara po osobi.
Prava je mjera potrošiti između 25 do 30 dolara, zato što se za taj novac može dobiti odlična soba sa kupatilom, klimom, TV, mini barom i internetom.
Platiti desetak dolara znači da nećete imati toalet u sobi, već isti dijeliti sa najmanje 50 ljudi i da ćete sobu dijeliti sa još najmanje pet osoba.
Šta jesti?
Na ulici se može dobro jesti za 25.000 donga ili oko jedan dolar, dok je u restoranima obrok od 3 do 8 dolara.
Lokalno pivo Saigon u restoranima košta od 10 do 20 hiljada donga, što je manje od jednog dolara.
Hrana je raznovrsna i u svim restoranima imaju veliki izbor od lokalne pa sve do Thai, kmer, kineske, indijske, pa čak i meksičke hrane.
Sva pripremljena hrana je slatko ljutog ukusa, a so je uglavnom van upotrebe, tako da pazite ako želite da samo dosolite hranu zato što je u bočicama ili tegli koja se nalazi na stolu - šećer.
Da šećer! U Vijetnamu, Kambodži, Laosu i Tajlandu sam imao priliku da često vidim kako u neka jela dodaju još i punu kašiku šećera.
Za vrijeme boravka u Vijetnamu uglavnom sam jeo ribu iz Mekonga koja bi uvijek bila spremljena drugačije.
Najukusnija mi je bila sa ananasom i povrćem u sosu od paradajza, a porcija ovako spremljene ribe je bila samo tri dolara.
Namjerno sve upoređujem sa američkim dolarima jer je u zemljama trećeg svijeta uz lokalnu valutu, USD je najdraža moneta. Euro, franak , jen i ostale valute je moguće razmijeniti u svakoj mjenjačnici ili banci, ali vam ih niko neće uzeti po restoranima, hotelima ili u trgovini kao kada im ponudite američke dolare.
Opasnosti u gradu
U Sajgonu, kako ga nazivaju njegovo stanovnici, treba se dobro paziti od lokalnih kriminalaca.
Jeste da su malobrojni, ali ih ima, a najopasniji su oni na motorima koji će vam sa ramena skinuti torbu u kojoj je možda sva vaša imovina, pasoš, kreditne kartice i novac.
Znaju biti bezobrazni do te mjere da će vam oteti telefon iz ruke dok razgovarate ili pravite fotografiju.
Ja srećom nisam imao tih neprijatnosti, ali sam bio upozoren već prilikom čekiranja u hotelu i od nekoliko građana dok sam snimao na ulici da to ne činim jer se može desiti da vas čak i fizički povrijede kako bi vam oteli telefon.
Šta posjetiti u Sajgonu?
WAR MUSEUM. Muzej koji se nikako ne smije zaobići. U dvorištu muzeja, na samom ulazu je postavljeno nekoliko američkih aviona, tenkova, helikoptera i topova, dok je u samoj zgradi koja ima dva sprata, djelimično prikazan samo jedan mali dio ratnih dešavanja od 1955. do 1975. godine.
Užas koji se može vidjeti na fotografijama nikako ne bih preporučio osjetljivim osobama. Na svakoj fotografiji je prikazana tolika strahota, da ni meni nije bilo dobro nakon provedenih sat vremena u muzeju. Na svim fotografijama su prikazani užasi i strahote rata, te veliki broj invalida i ranjenika.
Sljedeća stanica mi je bila Centralna Pošta i Katedrala Notre Dame.
Katedrala NOTRE DAME je sagrađena između 1877. i 1883. i sagradili su je Francuzi u vrijeme dok je jugoistočni dio Indokine bio njihova kolonija. U u to vrijeme, Sajgon je pripadao Khmerskom carstvu te je samim tim bio dio Kampučije (današnja Kambodža).
Podatak koji je najinteresantniji za “SAIGON CENTRAL POST” je da se projekat pogrešno pripisuje Gustavu Ajfelu (Gustav Eiffel), dok je prava istina da su ga odradili malo poznati francuski dizajneri i arhitekte Augus Henri (Auguste Henri) i Alfred Folhuks (Alfred Foulhoux).
U samoj unutrašnjosti su i danas vidljive mape Kmerskog carstva, u čijem sastavu je bio Sajgon, i sjevernog Vijetnama.
BIN TAJ MARKET. U Bin Taju (Binh Tay) se može naći sve ono što je jednom turisti potrebno. Od jeftine garderobe, suvenira, nakita i bižuterije, do originalnih North Face torbi, jakni i obuće, i to po jako povoljnim cijenama u odnosu na cijene u Evropi.
Osim originalnih brendova, ovdje je moguće naći mnogo više kopija istih koje su i do deset puta jeftinije.
Iskustva sa mojih putovanja i transfera su da uvijek treba kupiti original, jer su napravljeni od mnogo kvalitetnijih materijala i zašiveni jačim koncima, tako da nema strepnje da će vam se na putovanju otkinuti ručka ili neki od kaiša sa torbe.
Kako god, mnogo bolju prođu imaju kopije.
Nakon dobro obavljene trgovine, u Bin Taj marketu se takođe može dobro jesti za maksimalnih 50.000 donga ili oko dva eura.
Da bi se na najbolji način kompletirao jedan dan u Ho Chi Minhu, treba otići na masažu. Ima ih u ponudi na svakom koraku.
Uvijek treba izabrati pravi salon za masažu, a to je jednostavno. Saloni za masažu su uglavnom u prizemlju i tu će vas masirati pravi profesionalci, dok se u skrivenim salonima nudi duplo jeftinija masaža koju odrade pravi amateri i amaterke.
U salonima je sat vremena masaže 200.000 donga, dok je u nelegalnim salonima, tačnije privatnim stanovima i kućama usluga upola jeftinija i iznosi 100.000 donga.
Galerija
Bonus video:
