Pred samu Novu godinu gost Gradske biblioteke je bio Dušan Kovačević, jedan od najvećih živih srpskih pisaca. Očigledno je ipak da biloški kriterijumi nisu presudni da bi se ustanovili da li je neki pisac živ. Sam Kovačević tvrdi da je Šekspir, koji je umro prije oko 400 godina, življi od mnogih živih (makar od onih koji nisu sigurni da znaju zašto se bude ujutro).
Požurio sam na književno veče i došao makar sat ranije da ne bih „izvisio“ za mjesto. Prirodno je očekivati da neko ko je u dvadeset trećoj godini života napisao „Maratonce“ napuni salu biblioteke. Prebirao sam po sopstvenoj bazi poznanstava i još više bio impresioniran ovim velikim piscem upoređujući zrelost njegovog prvog književnog podviga sa interesovanjima nekoliko osoba od dvadeset i kusur godina. Strah za mjesto je bio bezrazložan jer je u sali bilo ukupno tridesetak osoba. Ne želim da razmišljam ko bi sve dupke napunio salu...
Sa drugim velikim piscem koji je posle Kovačevića pohodio Podgoricu se nismo obrukali. Mario Vargas Ljosa je bio gost prepune Gradske knjižare. Priznajem da nisam neki preveliki ljubitelj njegovog djela (pročitao sam dvije i po njegove knjige i po sopstvenom uvjerenju sa Borhesom, Sabatom i Markesom apsolvirao latinoameričku književnost). Moja pobuda da posjetim knjižaru je bila krajnje prizemna jer su ovakvi događaji za mene više iz domena fenomenologije, pa sam želio da vidim živog nobelovca kao što se u muzeju gleda replika T-reksa ili u zoološkom vrtu neka egzotična životinja.
Takva sorta je rijetka kod nas. S obzirom da je ovaj prostor tokom devedesetih godina napustilo više hiljada školovanih ljudi i da taj trend nije prestajao, vjerovatnoća da mi iznjedrimo nobelovca koji je u nekoj crnogorskoj laboratoriji ili drugom radnom prostoru zavrijedio besmrtnost, ravna je evolucionističkoj vjerovatnoći spontanog formiranja života iz nežive materije a to je jedan naprema broju sa četrdeset hiljada nula iza toga. U prevodu, prije ćemo za života naletjeti na vanzemaljca nego na osobu ne samo rođenu već i profesionalno ostvarenu ovdje, a pri tome laureatu ove nominalno najznačajnije nagrade za koju svijet zna.
Jedan moj profesor sa Mašinskog fakulteta, koji je otišao u SAD da predaje otpornost materijala, na pitanje zašto se ne vrati u Podgoricu odgovorio je da ujutro na putu do svoje kancelarije nazove dobro jutro makar dvojici-trojici nobelovaca.
Fakultetsko obrazovanje je, makar nekad kod nas, koštalo oko sto hiljada dolara i sve te najbolje i najhrabrije stručnjake su besplatno dobijale amerike, kanade, australije… Samo moji prijatelji koji su otišli, bili bi nenadoknadiva šteta za mnogo veću državu, a tek su za Crnu Goru. Tamo negdje konstruišu, programiraju, rješavaju probleme koje niko nije riješio i rade mnogo toga poprilično uspješno. Nažalost, takav odliv “mozgova” je proizveo veliko zaostajanje u svakom smislu, nedostatak elite i težak provincijski duh. U nedostatku najboljih, razni plagijatori su naučne, stručne i umjetničke perjanice.
Čudesno je, ipak, da po kojoj god djelatnosti „zagrebemo“, imamo nekoga našeg koji nije možda format za nobela ali sa kim možemo da se podičimo. Problem je što taj neko ne stanuje više ovdje. To što imamo Vlatka Gilića, rođenog Podgoričanina, filmskog reditelja čiji se filmovi nalaze u Galeriji moderne umjetnosti u Njujorku, pohranjeni u kapsuli najvećih stvaralačkih vrijednosti baštine čovječanstva, dovoljno je za uvjerenje da se ovdje rađa dobar „štof“. Borislav Pekić je, takođe, rođen u Podgorici, ali samo rođen...
Čak smo obdareni i sportskim vještinama, pa imamo veličine koje je slavio čitav svijet, ali Podgorica nije Rim pa da Savićević ili Mijatović kao Toti cijelu karijeru provedu u matičnim klubovima jer im je tu najbolje. Šteta, možda bi se pričalo o rivalstvu Budućnosti i Mladosti kao o rivalstvu Rome i Lacija ili makar Liverpula i Evertona.
Ko zna, možda ipak po hodnicima naših obrazovnih institucija možemo da sretnemo negog budućeg Bleza Paskala, Serena Kjerkegora ili Džona Mejnarda Kejnsa. Nevolja je što bi se taj naš Paskal ili ko već, sjutra po dodjeli neke Nobelove nagrade zahvaljivao nekoj drugoj državi na svemu što je učinila za njega.
(Sa FB profila autora)
Bonus video:
