Jednom sam vozila bicikl ulicom koju zovemo 88 (osam osam). Podgorica, Stari aerodrom, Bulevar Josipa Broza. Vozila sam trotoarom. Jer vjerujem da je bezbjednije, nego biciklati podgoričkim ulicama.
A onda je postalo pomalo naporno i dosadno, jer svi trotoari duž Titovog bulevara nisu povezani pristupnim rampama.
Jasno da nisu te rampe napravljene za bicikliste. Ali, očekivala sam, kad već postoje u dijelu ulice, da naiđem na njih cijelom njenom dužinom. Šipak.
Grinjala sam zbog tih rampi nekoliko dana. I pustilo me. Kao da ne mogu da vozim ulicom?! Ili, ako već idem trotoarom, jednostavno siđem sa bicikla, odguram ga do sljedećeg trotoara i nastavim da vozim.
A onda se desila Ljubav. Ljubav je korisnik kolica. Dvadeset godina. I ponekad bi me postidio jer ja imam dvije zdrave noge i ruke, a on visoku paraplegiju, pa on mene motiviše da se bavim nekim sportom. Da se ujutro istegnem, da trčim, radim vježbe za noge, ruke, stomak. On je zapravo sertifikovani lični trener.
Bio je sportista i prije povrede zbog koje je danas paraplegičar. Kad se oporavio, nastavio je gdje je stao – da se bavi sportom. Jak je fizički i mentalno. A opet, postoje prepreke koje te nekad (s)lome…
Jednom sam otišla sa njim do streljane. Prvo smo tražili parking, jer oko streljane ne postoji označeno mjesto za osobe sa invaliditetom. Mislim, i da postoji, kao da to nekome znači u ovom gradu? U ovoj zemlji?
OK, našli smo mjesto. Ispucali smo se, i ja sam pucala, poslije 30 godina pauze! Ja sam pogađala više oko centra, Ljubav sve u centar. OK, idemo doma. A kako kad je neko blokirao izlaz iz zgrade, ostavljajući auto nasred jedine staze kuda možemo proći kolicima?!
“Ljubavi, ne brini, travom ćemo”.
On trenira i stoni tenis. Treninge održavaju u prostoru koji nema grijanje. Nedavno sam bila sa njim na II prvenstvu Crne Gore u stonom tenisu za osobe sa invaliditetom.
Hvala Gimnaziji na ustupljenom prostoru, ali meni je sve to prilično neuslovno. Prvo smo jedva savladali rampu koja vodi do sale – jedno što je jako nagnuta, drugo što je pokrivena pločicama, pa smo, đonova i točkova mokrih od kiše, klizali. Nije baš zabavno.
A onda još u sali – minus!
Jednom smo tako završili u Urgentnom. Ljekari su se smjenjivali, svaki je u svom izvještaju, pored ostalog, navodio i da je u pitanju paraplegičar. I onda dođe novi ljekar i slijedi novi krug istih pitanja – “Možete li da ustanete”, “A može li on da stoji”, “Može li sam da se prebaci iz kolica na krevet”…
NE. NE. NE.
Gledala bih one izvještaje ljekara i pitala se kome oni zapravo pišu to što pišu i zna li onaj sljedeći šta znači zapis od paraplegiji koji je ostavio prethodni doktor?
U Urgentnom nema toaleta za osobe sa invaliditetom. U Urgentnom? U CIJELOJ bolnici! Poslale su nas sestre ipak do WC-a. U WC nismo uspjeli ni da uđemo. Jer su kolica šira od vrata toleta u prizemlju Kliničkog centra. Nije medicinskim sestrama to palo na pamet.
WC? Klinički nema ni prilaznu rampu za osobe u kolicima, da ljudi uopšte uđu u zgradu dostojanstveno. Na glavnom ulazu rampa uopšte ne postoji, a valjanog prilaza nema ni ako se u Klinički ulazi preko Urgentnog ili sa Poliklinike – tamo su brate skijaške skakaonice, a ne rampe!
Jednom smo tako morali do hirurgije. To vam je na spratu Kliničkog. Ko može na noge, pođe do Poliklinike, pa na sprat stepenicama. Ko ne može na noge, pođe do Poliklinike, pa do hodnika do kojeg vodi glavni ulaz, do lifta iz vremena Josipa Broza, za koji mora čovjek biti obučen kako da ga zaustavi u ravan. Inače lift može da se zaustavi i po dvadesetak centimetara iznad ili ispod nivoa sprata na koji idete. Ili da uopšte ne krene na sprat na koji želite.
Ljubav strpljivo i vješto okreće kolica i ide od lifta do lifta, dok ne zaustavimo neki. Ja šizim.
A u bolnici može da se zaradi i dekubitus, to vam je rana od ležanja. Otpuste vas sa odjeljenja zbog jedne dijagnoze, a onda se mjesecima, pa i godinu, liječite od rane koju može da spriječi jednostavno povremeno okretanje pacijenta na jednu, pa na drugu stranu.
Ali ko bi o tome jadu radio…
Jednom smo tako išli u Voli, na Starom. Tu postoje dva parking mjesta za osobe sa invaliditetom. I jedno bijaše zauzeto.
“Ovdje vazda ima slobodno mjesto“, reče nam oduševljeno vozač, zdrav, prav, presrećan jer je „provalio“ da svoju makinu može da parkira baš pred sam ulaz u supermarket. Na mjesto predviđeno za osobe sa invaliditetom.
Ljubav se samo nasmije. Ja šizim.
Jednom smo tako pošli u Dom zdravlja na Starom. Tamo taksisti redovno ostavljaju vozila baš kod prilazne rampe. Srećom ne izlaze iz auta, pa ih može čovjek mašući zamoliti da se pomjere.
Ja mašem. I šizim. Ljubav strpljivo čeka da oslobode prolaz.
Jednom sam tako ispred te iste rampe vidjela vozilo Doma zdravlja. Srećom, na vrijeme, pa sam uspjela da vidim kako izgleda vozač i nisam morala da obilazim zgradu i zapitkujem izvinite, je li vaš automobil…
Jednom tako vozača jednog bijelog krajslera nisam našla. Sreća pa sam mogla ja da završim sve kod doktorice, da Ljubav ne izlazi.
Jednom sam tako u tom istom Domu zdravlja tražila ključ kod medicinskih sestara na šalteru, jer je ulaz do kojeg vodi ekstra nagnuta rampa iz nekog razloga zaključan.
Razmišljam, majka sa bebom u kolicima, ako je došla sama kod ljekara, morala bi da ostavi kolica i dijete, uđe na drugi ulaz, uzme ključ i vrati se nazad do ulaza kuda može ući sa kolicima. Ili makar da ostavi kolica, uzme bebu… Ili… Zar nije jednostavnije ostaviti otključane ulaze jednog doma zdravlja?
Jednom je tako parking za osobe sa invaliditetom ispred Centra za socijalni rad zauzeo komunalni inspektor Glavnog grada.
I Ljubav se opet samo nasmije. A ja šizim.
…
Neki dan čujem da će do kraja godine osobama sa invaliditetom biti prilagođeno pet objekata. Od 14 koliko ih je obuhvaćemo Vladinim akcionim planom za prilagođavanje prioritetnih objekata, koji je usvojen prije dvije godine.
Među tim objektima su Skupština, Poreska uprava, Centar za socijalni rad, beranski Dom zdravlja, te Dom zdravlja u Pljevljima.
Sljedeće godine, kako je planirano, biće prilagođeni Ministarstvo finansija, Fond za zdravstveno osiguranje, Osnovni sud u Podgorici i Ekonomski fakultet. U planu je i prilagođavanje zgrade Bolnice za plućne bolesti “Dr Jovan Bulajić” u Nikšiću, kao i prilagođavanje nikšićke i beranske bolnice i doma zdravlja.
I sve to sa zakašnjenjem od OSAM godina…
Iako ne postoje precizni podaci, procjenjuje se da u Crnoj Gori oko 60.000 građana ima neki invaliditet.
Podgorica je krajem devedesetih bila najzeleniji grad u tadašnjoj Jugoslaviji. Onda su požari, nemarnost, nerijetko izgradnja po parkovima i na zelenim površinama, ubili njenu zelenu boju.
Ljubljana je lani nagrađena za implementiranje urbanih zelenih mjera i impresivnu mrežu transporta (saobraćaja). Ljubljana je, eto, tek dvadesetak godina nakon Podgorice, zavrijedila epitet zelenog grada. Evropskog, istina.
A Ljubljani će 3. decembra, na Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, Evropska unija dodijeliti i nagradu za najpristupačniji grad.
Ljubljana ima i turističku ponudu za osobe sa invaliditetom. I besplatne ili ture i posjete sa popustom. Hej!
Podgorica će u narednim godinama, nadam se ne baš cijelih 20, učiti od glavnog grada Slovenije, kako da osobama sa invaliditetom omogući da ne žive sa ograničenjima.
Da budu slobodni i samostalni građani, potpuno nezavisni ili sa minimalnim stepenom zavisnosti od drugih ljudi, kako je to na konferenciji o pristupačnosti OSI kazala Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom.
Što reče Milenko Vojičić, “ne tražimo da nam poravnaju Lovćen da bi riješili problem pristupačnosti”.
M.Vojicic: Ne trazimo da nam poravnaju Lovcen da bi rijesili problem pristupacnosti @UMHCG #Konferencija @PRcentar
— UMHCG (@UMHCG) December 1, 2015
Bonus video:
