Tražeći simbole u svakom djeliću postojanja, čovjek (ili nešto više od toga što stoji iznad aure svakog od nas) često poseže za velikim pitanjima i još većim odgovorima na izazove svakodnevice. U tim dilemama lako se zaboravljaju sitnice koje život znače, a tako su blizu pored nas da ih naprosto ne možete izbjeći. Možda upravo i zbog toga pored nas prolaze dani koji su samo naizgled bez sadržine, bez značaja, bez smisla koji se traži za velika djela i u velikim stvarima.
Ako bi to bio samo prosti zbir činjenica onda bi ovu priču sveo na jedno sasvim obično službeno putovanje, kratak poslovni susret, birokratski naboj i dozu radosti zbog viđenja sa dragim ljudima i dragim prijateljima iz Crne Gore. Ako je pak nešto više od toga, onda polako uranjam u maglu iracionalnog, nošen onim pitanjima sa početka ove priče. Zašto baš jedan sasvim običan dan postaje golgota nevinih izloženih stradanju bez ikakvog smisla, bez logike postojanja i nestajanja, bez razumnog opravdanja koje bi povuklo smrtonosni okidač nad morem sasvim običnih ljudi posvećenih isto tako sasvim uobičajenim stvarima. Ni mržnje, ni otrova, ni animoziteta koji bi privukao talas bezumlja.
Sve je počelo toga jutra kad sam po ko zna koji put pomislio koliko je komplikovano naći jednostavan aranžman za putovanje do Pariza ili bilo koje druge destinacije u Evropi (barem većinu dana u sedmici), naročito kada vam to nameću obaveze, a ne zadovoljstvo i zov mnogih željenih destinacija. Za divno čudo, umjesto osjećaja neprijatnosti koji izazivaju aerodromske formalnosti, prolasci kroz skenere, traženje pravca kretanja u lavirintima ogromnih aerodromskih zgrada, toga dana je sve išlo tako glatko i bez zadržavanja. U nizu povoljnosti čak je i vrijeme igralo po mome, sve je bilo na nekoliko koraka i u tih činilo mi se nekoliko trenutaka koje sam proveo na aerodromu Šarl de Gol. Ni ulazak u autobus nije me ostavio ravnodušnim. Tipičnim i očekivanim farncuskim manirom vozač mi je u tili čas dao sve potrebne informacije za kratko putovanje i način pronalaženja hotela u kojemu sam sada boravio prvi put. Nekako uvijek po inerciji za smještaj biram lokaciju između Trokadera i Trijumfalne kapije, na Kleber aveniji, koja možda i ne zrači glamurom kao mnogi djelovi Pariza. No, nešto iznutra mi stalno govori da se tiho dostojanstvo, prijatan ugođaj i relativni mir velegrada krije upravo u tih nekoliko stotina metara ulice koja je istinskom lakoćom otvorena prema dva najpoznatija pariska obilježja – Trijumfalnoj kapiji i Ajfelovom tornju. Ili je baš to ono što Kleber aveniju meni čini privlačnom.
Ploveći kroz tamu pariske noći, na našem putu do odredišta autobus je klizio uz kapije monumentalnog Stad de Frans, fudbalskog hrama smještenog u okrilju Sen Denija u sjeveroistočnom dijelu Pariza. Veličanstveni stubovi i arhitektura koju je teško ne vidjeti dominira u okolini, koja više priliči turističkom ili komercijalnom kompleksu, nego običnom sportskom objektu. To i ne čudi ako se zna da je upravo u tom dijelu grada nekoliko vrlo lijepih građevina kao što je na primjer memorijal, odnosno bazilika posvećena kralju Luju XVI i kraljici Mariji Antoaneti. U svakom slučaju, svakome ko zna šta znači hram sporta, a pogotovo onome ko voli najvažniju sporednu stvar na svijetu, ovakvi grandiozni objekti mame uzdahe.
Noć je sve više odmicala dok su svjetla grada svjetlosti usmjeravala gradsku vrevu ka Etoalu, odnosno Trijumfalnoj kapiji. Nikad nijesam mogao sa sigurnošću ustvrditi da li je ljepša danju ili noću, kojoj ulici ona sama daje veći značaj (poslije Šamps Elizeja čiji vidik vjerovatno nema premca u svijetu) i šta je to što svojom skrivenom snagom okuplja toliko naroda baš tu, a da nije samo puka turistička ponuda. Izlazeći iz autobusa, na prvom koraku obuzima me onaj nemir koji se rađa u metropolama, kad vam se čini da među toliko ljudi svako gleda baš vas, a da je vaš pogled tako bezobrazno uperen u sve što se kreće oko tog magičnog kružnog toka. Ali ono što vam svakako ne može promaći, to je osjećaj da ovdje svako može biti potpuno svoj, ostavljen samo čarima grada svjetlosti i ničim nedirnutog oreola kosmopolitizma koji u sebi nosi ovaj megalopolis.
Na blagom usponu Ulice Loriston u 16.arondismanu skoro da izgubite kontakt sa evropskom logikom postojanja. Tu na marginama ove uske ulice tvori se lanac raznolikosti satkan od različitih kultura i navika. Krećući se skoro paralelno sa Avenijom Kleber na tren se učini da je Pariz nestao negdje u tami novembarske noći. Ali samo za tren, jer nakon hotelskih formalnosti i smještaja u neobično malu i tijesnu hotelsku sobu, naprosto vas atmosfera i blizina raskoši tjera na sjajnu ulicu prepunu ljudi i lokala uređenih a la parisiene. Samo još kratak espreso, čašica mirišljavog konjaka i sanjiv pogled iz kafea „Le Rallye Etoile“ ka Kleber aveniji, na kojoj polako prestaje večernja vreva i ustupa svoje mjesto nekim drugim djelovima grada tamo gdje počinje noćni život Pariza. Po povratku u hotel lako utonuće u san dok je hartija još stajala među slabo stisnutim prstima potvrdiće težinu umora kojim se završio ovaj prvi dan novog susreta sa francuskom prestonicom.
Za razliku od mnogih prijatelja i kolega koji su mi se povjerili da najradije idu u posjetu znamenitostima, iako ih je Pariz prepun, ja sam radiji vidjeti kako grad diše. Naprosto, čini mi se kako je osjećaj i doživljaj svakog novog mjesta koje bih posjetio lako čitljiv sa lica njegovih stanovnika, običnih trgovaca, poslovnih ljudi, službenika administracije, policajaca na ulici, mladosti koja traži komad slobodnog prostora da sebi da oduška tu na trotoarima ispred glamuroznih prodavnica, banaka, kafea, svih onih što nekud žure, a da možda ni sami ne znaju kud. Ali jedno je sigurno, Pariz je grad svakog susreta: civilizacije, kulture, poslovi, ljudi, sve se to sreće na širokim bulevarima i avenijama podešenim tako da otvore veliko srce grada svjetlosti koje ne pita za rasu, vjeru, naciju, boju kože, jezik, seksualnu orijentaciju, socijalno porijeklo... Sve je tu bez ograničenja i bez predrasuda.
Ne znam da li postoji neki savršeni plan ili strategija koju sprovode gradske vlasti, ali tog petka 13.novembra, 2015.godine Pariz mi se učinio sjajnijim nego ikad. Kupeći prve zrake jutarnjeg sunca već sam sebi dao zadatak da obiđem dobro poznati krug od Klebera preko Etoala, Šamps Elizeja, Trga Konkord, Vrtova Tuilerija, preko ulice Rivoli koja se proteže duž kompleksa u Luvru, pa sve do katedrale Notr-Dame opkoljene vodama Sene. Spuštajući se širokim bulevarom dolje na kraju Šamps elizeja sve je bilo skoro nestvarno – iz betona gradskih ulica iznikao je čitav mali grad sastavljen od brojnih tezgi, koje su uveliko najavljivale skorašnje praznike. Iz zvučnika okačenih visoko na platanima iznad njih nije grmjela neartikulisana muzika, niti je stvarala vašarsku atmosferu. Naprotiv. Nad bjelinom šatri izvijale su se božićne i druge melodije lakih nota da ih je svako mogao, ako ne razumjeti, onda svakako osjetiti u svakoj veni. Ona se naprosto urezivala u svaku čovjekovu poru i na tren pokušah da napravim poređenje sa našim prilikama. Odustah prije nego što sam i počeo.
Tražeći pogodno mjesto za ručak i kratak predah, ugledah natpis Chez Alexandre – pizza, gril, Grec, na uglu gdje se sreću ulice Luvr i Rivoli. Očigledno je da je preduzimljivi ugostitelj lako uočio poslovnu logiku u gradu u kojem su svi ljudi jednako dobrodošli, pa je i ponudu podesio različitostima koje je spojio u jedan mali gastronomski svijet.
Napuštajući prostor oko Luvra i grabeći ka novom susretu u hotelu, koristio sam prevoz metroom do Etoala, odnosno do De Golovog trga, odakle sve počinje i gdje se sve završava. Ili se bar meni tako učinilo. Još jednom shvatih da i na ovom mjestu razlike spajaju, jer ni po čemu nema privilegija, niti je neko podređen. Pravac je isti, vagoni bez klasifikacije, ulazi i izlazi jednaki za sve. Utopija?
Dnevni „program“ je upriličio još jedan prijatan susret sa dragom osobom, razgovor uz šolju kafe i prve kapi novembarske kiše koja na tren očisti ugljen monoksidom umrljan zrak. Prošlost, budućnost, razlozi, obziri, odlučnost, dosljednost, uspjeh... Sve je to stalo u manje od sat priče sa mladom djevojkom odavde, koja je daleko od svoje rodbine, u čvrstoj vjeri da je njen put i ljubav ta koja je vode, našla onaj pravi izbor sve dok se nešto ne promijeni. I to onda kada to oni zažele, a ne put zatraži. I naravno ako to život i vrijeme dozvole. Na pijedestal istinskih vrijednosti u ovom gradu oni su prinijeli svoju ljubav, svoju ambiciju i svoju volju već pomalo načetu nostalgijom.
Sumirajući kratak boravak u Parizu, tokom večeri pažnju mi je skrenula neuobičajena panična rekacija novinara TV stanice koju sam slučajno izabrao. U kratkoj informaciji obilježenoj sa zloslutnim „breaking news“ - „de derniere heure“, na ekranu su se ređale slike užasa. Jedna po jedna, teška, surova, istinom je prekrila tišinu hotelske sobe. Oko mene nijedan zvuk, niti slutnja da se tako bizu nešto dešava. Na ulici mir, dok iz susjedne zgrade dopiru zvuci neke lake melodije s kraja 60-tih. Vraćam pogled na ekran TV-a u kojem već počinju teći reporterski zapisi o krvavim tragovima nasilja. I opet ista priča – mete su obični ljudi, oni koje je iscrpljujući ritam života doveo u mali restoran da pojedu nešto prije polaska kući, one koji su tu našli tačku svog susreta, možda posjednjeg u ovom životu. I svi oni stopljeni u neiscrpni izvor života ovog grada koji zaista jeste jedinstven po mnogo čemu. Sa druge strane stiže vijest o masakru u Bataklan kocertnoj dvorani, o apsurdu u kojem varvarstvo udara na kulturu, oružje na muziku. Dalje se ređaju scene oko Stad de France, Petit Kambodia... Još jednom slike očaja šaraju pozornicu svijeta koji se kiti oreolom najvećeg razvoja civilizacije. U eri nevjerovatnih dostignuća samo je jedno stagniralo ili se vratilo nekoliko stotina koraka unazad – čovječanstvo i mi u njemu.
Potpuno je nevažno ko će se prihvatiti odgovornosti za ovaj gnusan čin, manje bitno da li ga je počinio terorista ove ili one nacionalnosti, boje kože, vjere. Gubitnici smo svi, jer smo dio ove jedne globalne zajednice u kojoj je glas jedinke samo glas očaja, Sve je već odlučeno, sve je već viđeno. A u svemu samo je jedna gorka istina – Pariz to nije zaslužio, ni po čemu. Ako će ovo biti barem mrvica olakšanja u vremenu bezumlja, neka bude zapisano: mrak je potamnio grad svjetlosti sve dok je sjećanje na nevine žrtve živo. Ako je tako, neka se barem zna da su stradali oni koji to nisu birali, niti su za takvo što krivi.
Zato nek odmah naša tiha molitva barem na tren zatvori krug pakla prije novog ludila – ili otrežnjenja svih onih čije su ruke još natopljene krvlju nevinih žrtava.
Bonus video:
