Danima nakon užasnih scena sa podgoričkih ulica pokušavam da dođem do nekog sveobuhvatnog zaključka. Da kroz razgovore i rasprave sa drugima iskristališem stav koji bi, nezavisno od milion teorija zavjere i intimnih političkih opredjeljenja, bio najbliži istini. Čini mi se da od drugačijeg razmišljanja nema vajde. Istrošili smo se. Sve se završi slijepim navijanjem za jednu ili drugu stranu usljed kojeg se gubi veza s realnošću, koja je one zadimljene subote bila i te kako surova. Ostaje pat pozicija. Nijesmo ni prvi ni posljednji kod kojih će biti građanskih nemira. Ako su sada bili najizraženiji, ne smijemo se ponašati poput klinca koji je prvi put popio batine – ogorčeno, isfrustrirano, osvetoljubivo. Prirodnu, nagonsku reakciju na nasilje teško je u početku suzbiti, ali nesrećna su ta rješenja koja potiču od ostrašćenog gledanja na problem. Jer, jednoga moramo biti svjesni: pravo je čudo što one noći neko nije stradao. Naš narod je često imun na odgovornost, odgovornost je teret kojeg se teško laćamo, ali u ovako krajnjoj situaciji biti neodgovoran ne znači ništa drugo do raditi protiv interesa sopstvenih sunarodnika. A to je glavna pukotina od koje kreće erozija.
Preko glave mi je površnih tumačenja koja postoje samo da bi se svrstala uz jednu od strana. Tako se nikada neće stići do istine – jedini domet je odbrana svoje pozicije, pa po cijenu da se slični događaji ponove u još goroj varijanti. Treba baratati onim u šta smo sigurni, bez isticanja ličnih afiniteta, pošto oni gube smisao kad se do guše potone u nestabilnost. Odbaciti princip rekla-kazala i prihvatiti se pravog dokaznog materijala. A njega, srećom, ima u dovoljnim količinama da bi se mirne duše uprlo prstom u odgovorne za umalo fatalni scenario.
Kod planiranja svake strategije, od pripremanja zimnice do organizovanja antivladinih protesta, tačno utvrđen niz koraka je nešto bez čega ne može biti željenog rezultata. U opozicionoj protestnoj terminologiji pojavila se riječ koja je na neko vrijeme garantovala očuvanje energije bunta – bila je to riječ ultimatum. Za iole obrazovano (ili zainteresovano) čeljade ona nosi prizvuk sasvim nove, radikalnije konotacije. I prizvuk konačnosti. Kada se posegne za ultimatumom, u pozadini toga mogu biti dvije okolnosti: 1. Opoziciona grupa je sasvim svjesna snage koju posjeduje i u njenom arsenalu je opcija koja će se primijeniti ukoliko sami ultimatum ne donese pomak; 2. Opoziciona grupa je sasvim svjesna nedostatka efikasnih opcija i isticanje ultimatuma vidi kao kratkoročno rješenje koje će demonstrante osokoliti, a možda u međuvremenu i umilostiviti Svevišnjeg da učini neko čudo, da malo pogura stvar.
Dok se čekao 24. oktobar, najviši državni funkcioneri su, očekivano, odbacili ultimatum kao neopravdan i poslali nedvosmislenu poruku organizatorima protesta. Ovi su, pak, saopštili da ih to neće pokolebati i od ultimatuma se, očekivano, nije odustalo. E pa, zaustavimo se malo. Ovaj momenat nećkanja je nedopustivo iskliznuo iz svih dnevnih analiza i prognoza, a učinio da obje formacije zauzmu čvrst, jasan stav sa kojim se otad moralo ozbiljnije računati: s jedne strane odbačen je ultimatum, a sa druge mogućnost da se od njega odustane. Ni tamo ni ovamo. Ovako ukopani položaji teško da su ikada vodili mirnom epilogu. Drugim riječima, tuča je zakazana, samo se čekao termin.
Sljedeće čega moramo biti svjesni jeste ipak mirna priroda većeg dijela protesta. Ona je bila takva sve dok se organizatori nijesu uvjerili kako vlast zaista nema namjeru da padne sama od sebe, da se uruši kao kula od karata kad vidi gomilu nezadovoljnih. Slijedi komešanje, pregovori, a potom jedan od lidera protesta izgovara krajnje problematično upozorenje – daje deset minuta fore za ispunjenje zahtjeva, jer u suprotnom ne snosi odgovornost za ono što slijedi. „Ono što slijedi“ je prećutna najava nečeg lošeg. To, opet, može značiti da opozicionar odlično zna šta će se desiti, ili možda glasno priželjkuje takav slijed, imajući u vidu da u protivnom može doći do još jednog osipanja energične mase. I tu stajem. Jer se tada opet otvara prostor za manipulacije i pristrasne zaključke vezane za stvarni karakter huligana – da li su ubačeni, ili su oni stvarno „demonstranti opasnih namjera“. Moguće je i jedno i drugo. Moguće je da su se na nekim mjestima zaista zatekli provokatori sa strane, dok je na drugima operisala druga vrsta nasilnika. Ali kad o tome sudimo samo na osnovu svojih procjena, ponešeni simpatijama ili antipatijama prema protestima, daleko i od naznaka nekog tačnog saznanja − udaljavamo se od suštine problema: od činjenice da se neko, verbalno ili fizički, te noći igrao ljudskim životima.
Drugo lice odgovornosti pripada onim službenicima države koji su se bez imalo srama ponašali kao nekakvi sumanuti lovci na sve što se kreće, makar to bilo i motorno vozilo. Nakon prizora bjesomučnog batinanja čovjeka na kolovozu, koje me je podsjetilo na savremenu, demokratsku verziju Kristalne noći, nemam povjerenja u uniformu koja bi trebalo da je na braniku ove zemlje. Kada vidim one stravične snimke, apsolutno mi je nevažno šta im je prethodilo. Pripadnici zvaničnih organa bezbjednosti ne smiju u svom postupanju pokazivati ni trunku ličnog animoziteta, ili ličnog pogleda na protest. Oni te noći nijesu izašli na ulice u svojstvu onih koji se iz vlastitih uvjerenja protive protestu, zato što im je takav status u startu oduzelo nošenje uniforme, već kao državne snage koje po profesionalnom zadatku, uz maksimum tolerancije (zbog višestruke fizičke nadmoći) treba da povrate mir u grad. Svaki njihov korak morao je biti odmjeren jer se samo na taj način štite ustavom zagarantovana prava ljudi, a jedno od njihovih osnovih prava jeste upravo mirno demonstriranje nezadovoljstva zbog socio-ekonomskog stanja zemlje, lošeg rada vlade, loše ekološke slike ili bilo kog drugog razloga. Treba biti nečovjek i prekriti oči rukama. Napraviti se slijepim i poreći da se radilo o debelom prekoračenju ovlašćenja, na koje razumno biće ne može ostati imuno. Muka me hvata od kvalifikacije „neetično postupanje“. Ah, najednom smo postali pažljivi sa riječima. Mora da su specijalci prilikom dogovora baš tako držali do stila: „Kolege, što ćemo s ovim građaninom? Šta mislite da malo neetično postupimo u predjelu njegovog kuka?“
U uređenim zemljama na koje želimo da ličimo sve bi se učinilo da se ne gubi ono osnovno građansko povjerenje u čitavu instituciju. Funkcija se štiti od njenog trenutnog nosioca. Gradonačelnik zloupotrijebi svoje nadležnosti, ali tada mu se gradonačelničko odijelo javno svlači i on postaje ogoljenik koji se oglušio o zakon, koji zaslužuje kaznu i društvenu osudu. Tako se čuvaju zvanični položaji. Meni kao građaninu ama baš ništa neće značiti hrpe objašnjenja ili javnih izvinjenja ukoliko državni službenici koji nijesu postupali u skladu sa propisima ne budu sankcionisani. Ako se već deklarišemo kao demokratsko društvo, zakon mora važiti jednako za sve. I na tome treba istrajavati. U tom smislu, inicijativa Građanske alijanse o prijavi nehumanog postupanja policije odličan je primjer kako djelotvorno ukazivati na anomalije i naizgled malim koracima se boriti za bolje društvo. Sve drugo se svodi na prljava međupartijska optuživanja koja ne daju nikud iz mrtve tačke.
Ljudi su, stoga, izigrani. Izigrani od strane onih koji su ih predvodili, ali i onih koji je trebalo da ih štite. Na protestu je bilo trudnica. Slijepih. Teško bolesnih. Da li je iko pomislio na njih dok su bježali od nereda sa kojima nijesu imali nikakve veze, koje nijesu podržavali jer je više puta najavljeno da će protesti biti mirni, dok su se gušili od nenormalnih količina suzavca i izbjegavali poludjele zamahe pendrecima? Zvučaću kao novi Sveti Petar Cetinjski, čija je video-poslanica iz dijaspore uzburkala duhove: u pamet se, Crnogorci. Pazite kome vjerujete, jer obično nevini i iskreni trpe najviše štete.
Bonus video:
