Danas živimo u vremenu i prostoru u svijetu gdje pristup internetu ima više od 3,2 milijarde ljudi. U poslednjih dvadeset godina porastao je procenat svjetskog stanovništva koji ima pristup internetu sa jednog procenta 1995. godine, na više od 40 procenata u 2015. godini. Udio korisnika interneta u razvijenim zemaljama je blizu 80 procenata. Što to znači u praksi? Ako prebrojimo malu djecu i stariju populaciju svako u razvijenom svijetu koristi internet. Stara poslovica kaže da su informacije moć. Tako da i kao pojedinci, društvo i država imamo najveću moć u istoriji. Moć, koja ima i svoje kontra efekte. Previše informacija onemogućava selekciju, otežava sticanje onih pravih informacija, koje su uistinu važne, a tih je manje od jednog procenta.
Živimo u vremenu informacionog buma, kibernetski prostor je svuda oko nas, zbog njega se mijenjamo kao pojedinci, kao društvo, mijenjaju se principi kako se upravlja i vodi kompanija, države i ratovi. Živimo u vremenu kada se oko nas zbog sve te informacione hipertrofije vodi prikriven, a s vremena na vrijeme, otkriven kibernetski konflikt, kibernetski rat. Estonija je to iskusila 2007. godine, kad joj je kibernetski napad iz vana zamrznuo bankarski biznis u zemlji.
Sjedinjene američke države nedavno je potresao skandal u kome se otkrilo, da su u kibernetskom napadu ukradeni lični podaci 18 miliona nekadašnjih i aktuelnih zaposljenih u federalnoj vlasti. Svi smo po prvi put čuli o kompjuterskom virusu Staxnet, koji je kao kibernetsko oružje napao infrastrukturu iranskog nukleranog programa. Virus Ouroboros je za vrijeme ruske agresije na Ukrajinu, početkom 2014. godine napao kompjuterske sisteme Ukrajine, informacije iz izvornog koda ukazuju na njegove ruske korijene. Napadi te vrste postali su sastavni dio hibridnog rata. Takođe, prošle godine kompaniju Sony napali su „Čuvari mira“, koji su ukrali lične informacije i arhivu filmova, te uz to tražili zabranu emitovanja filma Intervju, komedije, o atentatu na lidera Sjeverne Koreje Kim Džong Una. Uprkos tome film je emitovan, a predsjednik Obama uzvratio je sankcijama. Sloboda govora je pobijedila. Ključni motivi svih tih kibernetskih napada, koji se vode u okviru kibernetskog rata su akvizicija ekonomskih materijalno-finansijskih koristi, neutralizacija ili ograničenje bezbjednostnih prijetnji i rizika ili obezbijediti prednost ispred biznisa, (vanjsku) političku ili ličnu konkurenciju. Brojke govore same za sebe, registrovanih kibernetskih napada bilo je u 2014. godini 43 miliona, što znači 118,000 dnevno ili 48 procenta više nego u 2013 godini.
Prouzrokovana finansijska šteta ide u desetine milijardi. Uz to treba još naglasiti, da je ovakvih napada bilo još mnogo više, ali žrtvama nije u interesu da se razotkrije da su bile žrtve kibernetskih napada, zato nam puno tih napada uopšte nije poznato.
I šta možemo da uradimo? Kao pojedinci moramo biti svjesni da svako naše davanje ličnih i biznis podataka u kibernetski prostor, ili na Fejsbuk, Tviter, slanje elektronske pošte, i slično, u suštini znači njihovo javno objavljivanje. Oni sa motivom i tehnologijom mogu lako doći do tih podataka. I jednako važi za države i njene „lične“ podatke. U principu države mogu da budu bolje pripremljene i obučene za součavanje s tim savremenim kibernetskim prijetnjama.
Ali ipak, sve to košta i to ne malo. Saradnja sa partnerima, u okviru različitih asocijacija omogućava nabavljanje najsavremenijih tehnologija i podataka za prilično manje troške. Jedna od ovakvih platformi jeste i NATO alijansa. NATO garantuje kolektivnu odbranu, jamči suverenitet i teritorijalni integritet, jača regionalnu saradnju i bezbjednost, najjeftinija je polisa osiguranja i bezbjednostni kišobran. Na taj način postavlja okvir za uspješan ekonomski, društveni i politički razvoj svake svoje članice. Uz to NATO alijansa po članu 3. Vašingtonskog ugovora omogućava sledeće: „Kako bi učinkovitije realizovale ciljeve ovog Ugovora, potpisnice će zasebno ili zajedno, stalnom međusobnom pomoći i samopomoći održavati i razvijati svoje individualne i zajedničke sposobnosti.” NATO dakle, nudi mogućnost da partneri-članice u oblasti kibernetskih prijetnji jačaju svoje prakse i politike, nadograđuju svoje kapacitete, razmjenjuju iskustva i posljednje, ali ne najmanje važnu poslovnu (biznis) saradnju. NATO alijansa, a i pojedinačne članice uspostavile su brojne fondove i projekte u kojima mogu da učestvuju povjerljivi biznis partneri iz država članica.
Na primjer, jedna slovenska IT firma, dobila je na NATO tenderu kao podugovarač višemilionski posao razvoja softwera za potrebe projekta alijanse. Tehnološke inovacije i ekspertize iz privatnog sektora od vitalnog su značaja za postizanje višeg stepena kibernetske bezbjednosti i dostignuća ciljeva iz oblasti kibernetske politike. To važi i za NATO alijansu, kao i države članice. Da NATO misli ozbiljno sa kibernetskom bezbjednošću, koja zbog hibridnog rata u NATO susjedstvu postaje jedno od bazičnih bezbjednostnih prijetnji, jasno je na osnovu zaključka samita u Velsu prošle godine.
Kibernetski napadi na države članice mogu imati ozbiljan uticaj na bezbjednost čitavog euroatlanstkog prostora. Zato kibernetski napad na državu članicu može biti razlog za inicijaciju 5 člana Vašingtonskog ugovora. Napad na jednog, napad je na sve. O tome će se suditi od primjera do primjera.
Kibernestki prostor dio je nas i mi smo dio njega. Živimo u digitalnom vijeku, a ne digitalnoj dekadi kao što ju je nazvao Bill Gates. Pored svih od prije poznatih prijetnji i rizika sastavni su dio tog repertoara i kibernetske prijetnje i rizici. Ali oni nude i priliku. NATO nudi priliku razmjene najmodernijih saznanja i tehnologija, omogućava malim državama i preduzećima, da u partnerstvu sa većima u istom klubu, slijede svoje ekonomske interese. Interese koje samostalno nikada ne bi mogli postići. Na njima, tj. nama je da iskoristimo tu mogućnost.
Autor je vanredni profesor za nacionalnu i međunarodnu bezbjednost u Sloveniji i slovenački savjetnik za odbranu pri Ministarstvu odbrane Vlade Crne Gore
Bonus video:
