Sa beogradskog Sajma vratili smo se s koferima teškim od knjiga. S obzirom na „maglu i mjesečinu“ mog vida, tim knjigama neću moći ništa ni za godinu. Istina, kupio sam i neke koje imam, ali ko da odoli Nikolu Amanitiju i njegovom čudesnom romanu „Kako Bog zapoveda“, za 199 dinara?
Prvo sam prionuo na Matijinu knjigu „100 mojih portreta“, u kojoj se stihovima odužio prijateljima kojih više nema. Kaže Matija u pjesmi „Milovan Đilas“:
Pitao sam Milovana Đilasa
Da li mu se iko suprotstavio
U vreme dok je vedrio i oblačio
Bio je jedan
Zove se Boško Đuričković
Sadašnji general
I narodni heroj
U ratu je komandovao jedinicom
Koja je njegovom krivicom
Nešto ozbiljno zabrljala
Pa sam ga smenio
I pred vojskom ražalovao
Počupao sam mu epolete
Odličja s grudi
Petokraku s kape
Sve pobacao na zemlju
I izdrljao cokulama
Padajući u vatru
Naredio sam
Daj pušku
Sve što si mi uzeo
Ti si mi i dao
I kako si davao
Možeš i da uzimaš
A pušku mi nije dao niko
Uzeo sam je sam
I možeš je uzeti
Samo preko mene mrtva
I ja videh
Da je spreman na najgore
I načinih se
Da mu je nisam ni tražio
Kad sam pročitao ovu pjesmu dr Ljubu Živkoviću, upitao je: „Ima li više takvih ljudi?“ Kažem da ima i ispričam mu o onoj djevojčici koju su policajci u civilu, u srijedu 17. oktobra, na prvom protestu zbog sječe čempresa i uništavanja gimnazijskih krugova, legitimisali kao da je Bog zna šta uradila. Okuražih se da upitam zbog čega legitimišu djecu. Odgovorili su da imaju pravo jer skup nije najavljen. Njene krupne oči postale su još krupnije kad je mirno kazala: „Doći ćemo sjutra opet, sa policijskim odobrenjem“. Tada sam znao da će Gimnazija biti odbranjena.
„Odluku da se gradi vrtić u gimnazijskom dvorištu donijeli su oni koji Barsku gimnaziju nisu pohađali ili, ako su i bili njeni đaci, Gimnazija ih nije zapamtila“ – zaključi moj sabesjednik.
* * *
I da se razumijemo: vrtić bi trebalo obavezno izgraditi, i to što prije, jer je nasušna potreba Bara i Barana; ali na tom mjestu – nikako, niti tu bilo kakva druga građevina ima šta da traži.
* * *
U centru Bara, jedne oktobarske večeri, žena je zahvaljujući svom kuražnom sugrađaninu jedva izvukla živu glavu od razularenih pasa lutalica, koji su je izujedali na 20 mjesta.
Novi predsjednik Opštine dobro je započeo svoj mandat, ni premeko ni pretvrdo. Njegov prvi potez, kad je naredio komunalcima (ili ih zamolio, svejedno) da očiste grad, naišao je na opšte odobravanje. Doduše, mogao je da izbjegne onaj kamen temeljac za vrtić. Sad bi trebalo da se postara da se riješi sve veći problem pasa lutalica.
Dosta se plašimo životinja na dvije noge, ne moramo i onih na četiri.
* * *
Učiteljica Spasenija je otišla u penziju. Lijepo je bilo sresti tu blagu ženu koju su njeni đaci obožavali, baš kao i ona njih. Bila je brižna, odgovorna, stručna... Vazda nasmijana. Zbog takvih kao ona Osnovna škola „Blažo Jokov Orlandić“ još uvijek je na dobrom glasu. Od svoje sedme do šezdeset treće godine bila je u školi, u učionici. Uživala je u svom poslu, govorila je da joj donosi mnogo zadovoljstva. Mogla je, po zakonu, još da radi, ali onog trenutka kad je zadovoljstva nestalo, odlučila je da ostavi dnevnik.
„Sve se promijenilo, pa i škola“, samo je kazala, bez gorčine, učiteljica bez koje ova urbana gradska škola više neće biti ista. Bila je učiteljica starog kova, u najboljem smislu tih riječi, čiji su đaci, uglavnom, postajali dobri ljudi.
* * *
Sjetio sam se učiteljice Spasenije kad me jedan dječak, koji kao da je upravo izašao iz njene učionice, upitao: „Izvinite, koliko je sati?“ – i potom se ljubazno zahvalio, propuštajući me da prođem.
Učtivo dijete je u današnje vrijeme rijetkost i praznik za dušu i oči.
* * *
U Baru mi se često dešava da gledam na sat dok traje pozorišna predstava jer jedva čekam da se spusti zavjesa. I to, prije svega, zbog prosječnog komada, ali i zbog neudobnih sjedišta.
U vrijeme Sajma knjiga, u Zvezdara teatru gledali smo „Klaustrofobičnu komediju“ sa sve boljim Ljubomirom Bandovićem, i u Ateljeu 212 „Avgust u okrugu Osjedž“, sa, trenutno, možda i ponajboljom srpskom glumicom Anitom Mančić i oba puta poželjeli da čarolija što duže traje.
* * *
Godinama već šah igram samo preko kompjutera. Na sajtu chesscube.com nadmećem se sa šahistima iz čitavog svijeta, mog kalibra, do 2150 rejting poena. Sad dobijam bez euforije i gubim bez nerviranja, a nekad sam protivniku, kad me razbije, momentalno slao poruku, ukrašenu, kako je govorio prof. Andrija Miranović, biserima srpskog jezika, psovkama. Pošto je Nađa sve pomno pratila u našoj kući, kad čuje moje lupanje po tastaturi, vikala je: „Mama, mama, tata je opet izgubio!“
* * *
E, ta mala Nađa sad je studentkinja druge godine ekonomije u Ljubljani. Čudila se nedavno dok smo šetali uz obalu Ljubljance kako imam lošu orijentaciju. To je tačno, ali kad me neko vodi i ne trudim se da zapamtim kuda idem. Druga je stvar kad sam moram da se snalazim u tuđem gradu. Tada pokušavam da ponešto i upamtim.
* * *
Pošto je ovaj blog u znaku djece, nije naodmet nekoliko evergrina Duška Radovića:
- Volimo decu i kad su kriva, jer će ih život kažnjavati i kad nisu.
- Tucite svoju decu čim primetite da počinju da liče na vas.
- Bolje nam je bilo dok smo sami bili deca nego sad kad imamo decu. Deca su bezobrazna i nezahvalna.
- Ako rešite sve probleme svoje dece, ona neće imati drugih problema sem vas.
- Ne vaspitavajte decu ako ne umete. Bolje je biti nevaspitan nego loše vaspitan.
Bonus video:
