Hoće li Crna Gora na Zapad ili na Istok? Hoćemo li da gradimo društvo u kojem se pitaju građani ili oligarsi? Treba li nam kontrolisana, otvorena, domaćinska vlast ili diktatura moćnika. Onih što im je važniji svoj džep nego državni trezor, koji s pozicija vlasti najednom postaju ultrabogataši, uvezani sa opskurnim likovima, tajkunima i podzemljem, a zajedno, predstavljajući se lažno kao zaštitnici državnih interesa, sve snažnije i agresivnije drže u šaci sudbinu jedne zajednice. Hoće li naša Crna Gora da se posveti razvoju, građanskom, demokratskom i ekonomskom, ili će vječito plaćati cijenu globalnih previranja, žrtvujući svoju budućnost zarad tuđih interesa, upakovanih u lažno bratstvo i jedinstvo. Da li nam je cilj sigurnost u društvu razvijenih demokratija ili vječita neizvjesnost i ranjivost male države, podložne raznim pokaznim vježbama moćnih kriminalno-terorističkih i ekstremistčkih grupacija i neoliberalnih nezasitih jurišnika koji prisvajaju parče po parče naše obale.
Ako ćemo na Zapad moramo li u NATO? Da li je to političko-vojni savez koji samo služi kao pokriće za ispunjavanje strateških ciljeva njegove najmoćnije članice? Hoće li nam momentalno procvjetati ruže, pohrliti veliki investitori, a mi opet dobiti priliku da se djetinjasto pravimo važni kao prilikom "buma" od prije sedam, osam godina kada smo prodali đedovinu i momentalno je prokockali? Najzad, ako želimo u odabrano društvo da se ne bismo kockali sa bezbjednošću otadžbine, imamo li pravo da se oglušimo kada se od nas očekuje da naši stanu rame uz rame sa vojnicima iz Slovačke, Grčke, Danske, Njemačke, Francuske, Norveške, Poljske...?
Sve su ovo pitanja na koja treba pažljivo pronaći odgovore, prije svega u iskrenom razgovoru sa samima sobom, znajući da od naše odluke umnogome zavisi budućnost i naše i novih generacija. Ni to neće biti dovoljno ako istovremeno ne shvatimo da nam od nas i od izgradnje uspješne Crne Gore ne mogu biti bliži ni NATO ni Rusija! Poslije svih mogućih dubokih podjela u posljednjih 25 godina valjda nam je jasno da smo mi trpjeli samo štetu trujući odnose s komšijama i prijateljima, dok su političke vođe na sve to gledale kao na biznis. Ovo nije tema koja treba da nas opet svađa i udaljava, ona prije svega traži trezveno promišljanje, a samim tim i spoznaju koja nam je često nedostajala da bismo bili spokojnije i tolerantnije društvo, spoznaja koju stičemo kada smo u stanju da zastanemo i sebi iskreno kažemo – možda ipak ja nijesam u pravu, čekaj da ipak još jednom saslušam argumente onih što misle drugačije!
Znamo već napamet brojne teze Za i Protiv, ali dva pitanja me sada najviše intrigiraju – da li sam nužno protiv Rusije ako smatram da je budućnost moje zemlje ipak u društvu NATO članica i da li baš moramo biti dio tog bloka ako priželjkujem Crnu Goru kao dio moderne zapadne civilizacije?
Crnoj Gori je interes održavanje bliskih odnosa sa Ruskom federacijom, a takve odnose Rusija itekako ima sa brojnim NATO članicama, koje nikad ne bi ušle u NATO da su slušale Rusiju. Jedna od njih je, naročito u posljednje vrijeme, i Grčka, koja je u NATO već 63 godine. Istovremeno se itekako razvija partnerstvo Rusije i Turske, nekadašnjih tradicionalnih neprijatelja. Da ne govorimo o vezama Moskve i Berlina, koje ni kriza u Ukrajini nije mogla pokidati.
A kada smo kod drugog pitanja, niko nama ne brani da sami uspostavimo državu vladavine zakona, smjenjive vlasti, produktivne tržišne ekonomije i održive socijalne politike. Da bismo to uspjeli treba nam snažna privreda, koje nema bez vizionarske i poštene vlasti, do koje ćemo mnogo brže doći uz podršku Brisela. Ipak, sve je to magla i prašina bez stabilnog regiona i dugoročne sigurnosti. Da li nam je integracija u EU onda dovoljna? Ne bi se reklo, jer se samo treba sjetiti prve polovine 90-tih kada je Evropska zajednica nemoćno posmatrala krvavo urušavanje naše bivše domovine.
Naivno je pomisliti da NATO-u nije stalo da i jedna, iako je mala, mediteranska zemlja bude u njenom sastavu. Kao što je evidentno da je i Rusiji veoma stalo da je zadrži van tog zapadnog političko-vojnog saveza i da je, kao tobože neutralnu, potpuno uključi u svoju interesnu sferu. Najpogubnije bi bilo da, nastavljajući tradiciju mitomanije skovane na poluistinama i zloupotrebi iskrene emocije brojčano malog naroda, zaboravimo naše prioritete. Prvi i osnovni je sigurnost, u partnerstvu sa razvijenim zapadnim demokratijama. To znači učlanjenje u NATO pa u EU! Osim sigurnosti to je jedini put koji nam otvara horizont ka demokratiji i kontrolisanoj vlasti. I od kojeg se plaši oligarhija.
natomontenegro.me
Bonus video:
