Ajako Iši imala je 19 godina kad se, te 1955, zaljubila u svog profesora u školi umjetnosti aranžiranja cvijeća, ali se njena ljubavna priča završila kao i mnogi njeni kasniji pokušaji da nađe ljubav. Kad je porodica njenog izabranika saznala da je iz Hirošime, zabranili su njihovu vezu. Deset godina ranije atomska bomba eksplodirala je dva kilometra od njene kuće.
Sad ima 79 godina i živi u staračkom domu, jednoj od četiri takve ustanove u Hirošimi koje su isključivo namijenjene onima koji su preživjeli nuklearni napad, 6. avgusta 1945, prije ravno 70 godina.
I još čeka na izvinjenje...
* * *
Rusi se, kažu, svuda, pa i u Baru, ponašaju kao da su na Crvenom trgu, usred Moskve: stalno su u pokretu, bučni i veseli, zadovoljni sobom i životom. Tačno se vidi da su svjesni da pripadaju velikoj naciji.
Mi se van Crne Gore uvijamo, presamićujemo, gotovo šapućemo na ulici: samo da smo što manje primjetni. Očigledno, svjesni smo da pripadamo maloj naciji.
* * *
Bar nema pozorište, niti će ga skoro imati, a grad bez pozorišta je kulturna provincija.
Sa druge strane, sudeći po neprekidnom zavijanju sirena iz policijskih, vatrogasnih i kola hitne pomoći, Bar je već postao veliki grad.
* * *
Opet, kad je o struji riječ – Bar je mali grad. Stalno nestaje. Niko iz Elektroprivrede ili lokalne Elektrodistribucije da objasni o čemu se radi, još manje da se izvini ili, ne daj Bože, nagovijesti plaćanje obeštećenja za izgubljenu dobit, “crkavanje” uređaja, nerviranje, “kuvanje” bez klime, stres bez interneta, itd, zavisno od toga kako je koga pogodio “mrak”.
Sve bi bilo podnošljivije da struja nije ubjedljivo najveća stavka u porodičnom budžetu.
* * *
Nekada sam mislio da nema toga što bi me moglo odvojiti od Crne Gore. Sad bih lako mogao da odem, na duže vrijeme.
Zavidim iseljenicima koji dođu da ovdje provedu jul i avgust. Sve im u Crnoj Gori izgleda ljepše nego što je u stvari – i krajolici i ljudi. Puni su utisaka o Lovćenu, Svetom Stefanu, Perastu, Žabljaku, kanjonu Tare, Biogradskom jezeru, Kraljičinoj plaži... I o susretljivim i blagim ljudima koji su im se našli pri ruci, istina, za dobre napojnice.
I onda se vrate u svoje sređene gradove: Stokholm, Minhen, Beč, Čikago... da rade i zarade i, dakako, da maštaju o narednom ljetu.
Crna Gora je najljepša na dva mjeseca, uz uslov da imate para.
* * *
Ovih dana razvlače i lidera SDP-a na minut-dva. Sad i on na svojoj koži osjeća kako je to kad nisi podoban.
* * *
Učestvovao sam na donatorskoj večeri za Interno odjeljenje Barske bolnice, na inicijativu dr Vanje Kalinić. Govorio sam, pored ostalih, meni veoma dragu pjesmu Izeta Sarajlića “Rođeni 23, streljani 42”. Poslije nje orkestar Omera Hodžića izveo je najčuveniju partizansku pjesmu “Bella ciao”, koju sam prvi put čuo jednog julskog dana prije 42 godine, u Titogradu, u Njegoševom parku, kao sjajan horski zvižduk nekih Cikotića, dok sam čekao da odigram odlučujuću partiju sa Z. Vukovićem na pionirskom prvenstvu Crne Gore u šahu.
Za jednu noć, u lijepom ambijentu bašte hotela „Sidro“, prikupljeno je oko 40 hiljada evra. Izgleda da se jedino tako mogu renovirati naše bolnice i škole. Prije evroatlantskih i drugih integracija i razmišljanja o glamuroznim infrastrukturnim objektima, možda bi trebalo da opremimo bolnice i škole, jer bez kvalitetnog zdravstva i obrazovanja nema napretka jedne zemlje.
* * *
I kad samo kod šaha i Vukovića:
Sve više imam simpatija za predsjednicu Šahovskog saveza Crne Gore Angelinu Vuković, jer ovih dana “puca” po njoj sa raznih strana. Brzo je zaboravljeno to što je, sa svojom ekipom, zaustavila sunovrat nacionalnog Saveza. Ne sviđa se ni meni odluka o jednogodišnjoj suspenziji jednog kvalitetnog šahovskog sudije niti što je sa pojedinačnog šampionata isključen jedan od najtalentovanijih crnogorskih igrača, dragocjeniji nego sve šahovske sudije i administrativci zajedno, ali kad sam pročitao da joj zamjeraju nešto u vezi sa fakultetom, nasmijao sam se od muke. U zemlji u kojoj je poniženo i obesmišljeno obrazovanje, u kojoj se kupuju diplome i akademske titule, pominjanje fakulteta, sa bilo koje strane i bilo kojim povodom, zvuči groteskno.
Osim toga, imam više razumijevanja za one koji pokušavaju nešto da rade, makar bili i neuspješni, od onih koji samo kritikuju ili djeluju destruktivno.
* * *
Dio šetališta, tamo gdje je najgušće, od “Planeta” do hotela “Princes”, ovih sparnih noći ima kiselkasti ukus i “čuje se” na znoj.
A ako slučajno pirne vjetar onda vas, negdje od Žukotrlice, zapljusne i apa od kanalizacije.
* * *
Ljeti volim da pijem vodu iz frižidera, i to iz boce. I toliko mi prija kad mi se dio vode, koju halapljivo gutam, sliva niz bradu i grudi da mi dođe da viknem: “Freedom!” – kao Mel Gibson u filmu “Hrabro srce”.
Naravno, to radim krijući, dok me ne uhvate.
* * *
Moj brat, fizijatar, otišao je u penziju. Sad više nikome ništa ne mogu da sredim – ni da ga, preko reda, primi ljekar, specijalista.
* * *
“Samo kukavice vole po nekoliko žena. Hrabri muškarci ne plaše se rizika da vole samo jednu ženu.”
(D. Radović)
Bonus video:
