Nakon uvaženih sportista, Seada Šehovića i Nikole Janovića, čari žargonske upotrebe govora u ideološke svrhe okusio je i pozorišni producent, Janko Ljumović. Da nam fali sportskih uspjeha, otkad je njihova aktivnost preusmjerena na vansportske stvari, toga je cjelokupna nacija svjesna. Međutim, otkad smo sahranili velikane domaće umjetnosti, prije svega, slikare i kinematografe, gotovo je da smo se navikli da se na polju umjetnosti ne događa ništa značajno. Lično me u ovu tvrdnju uvjeravala činjenica da sam morao po par stotina km da pođem kako bih pogledao neku predstavu, budući da u mom Nikšiću pozorišna zgrada do skoro nije funkcionisala.
Ipak se i u svijetu dramaturgije nešto događa. Očito da je na pozorišnoj sceni u toku patentiranje jedne nove vrste umjetnosti. Moglo bi se kazati i umjetnosti radi nje same – l'art pour l'art. Sve iz glave pozorišnog producenta, Janka Ljumovića.
Jer, zaista je umjetnost braniti vrijednosti koje baštini NATO savez. Producent Janko Ljumović, kao čovjek koji nije kompetentan za ''javne politike''(!), pokazao je da bolje stoji sa privatnim politikama. Privatniju politiku od NATO integracija Crne Gore nije ni mogao izabrati, a sve u cilju ''doprinosa kvalitetu dijaloga''. Naravno, sve po crnogorskim dijaloškim standardima!
Da bi apologetika privatne politike NATO integracija dobila svoj puni smisao, Ljumović je na pogrešan način napravio sintezu umjetnosti i istorije, čime je njegova apologetika ostala potpuno besmilsena. Naime, bez obzira šta osjećali, činjenica je da pripadamo zapadnom svijetu. Međutim, u pitanju je svijet koji je mnogo-šta ubio. Najprije, ubio je ratnika (a u ratu se prave najveći podvizi) koji piše istoriju, na kog se Ljumović poziva. Savremenu istoriju već odavno pišu ''pametne bombe'' kojima manipulišu multinacionalne kompanije. Vjerovatno da svojim novim umjetničkim žanrom Ljumović teži da opravda upotrebu pomenutih bombi, pa nas čak ujerava kako je NATO logičan i pragmatičan izbor, koji eto treba da nam se desi. No, već nam se desio, zar ne!? Mnogima se i danas događa!
A iza događanja NATO-a, obično ostaje praznina puna krvavog sadržaja.
Nastavlja dalje producent Ljumović ističući kako je NATO nastao na slomu fašizma i nacizma. Pri tome, Ljumović ne naglašava kako su obje ideologije produkti civilizacije kojoj pripadamo, a kako je NATO (što je i djelovanje ovog saveza i pokazalo) rehabilitacija ''slomljenih'' ideologija. Samim tim, iz svih aspekata gledano, jako je problematično vrijednosti antifašizma povezivati sa vrijednostima NATO saveza, što uporno Ljumović pokušava. Natovske vrijednosti su vrijednosti neoliberalnog koncepta, vrijednosti gladi, smrti i prefinjenog simulakruma. Riječ je o logici koja stvara destruktivnu istoriju. Onu istoriju čija teža, kako kaza brilijantni um Teodora Adorna, ''reprodukuje ekvivalent prošle nesreće. Smrt je normalna''. Svakako je da su Sofokleovi ili Šekspirovi junaci, koje Ljumović slijedi, ali koje i ne razumije, svojim stradanjima afirmisali život, dok NATO junaci smrću afirmišu smrt. Katasrofa se uvijek perpetuira.
U takvom ambijentu katastrofi nema mjesta za individualnost i razlike. Politika natovskih vrijednosti (pre)poznaje jedino Istost. Njen je zadatak da supsumira svaki oblik različitosti pod svoje vrijednosne matrice.
Od tih vrijednosti svakako treba kulturni radnici da bježe ili da im se suprostave. Vjerovatno je da je naša kultura u nelagodnosti, kao i producent Ljumović. Lično mu dajem punu podršku u daljem afirmisanju antifašizma vrijednostima NATO saveza. Očekujem, čim se zahukta NATO kampanja, da će se žargonska manifestacija ove vrste antifašizma ogledati u konstrukciji: ''Nisi za NATO!? Pa ti si protiv države!'' Katarza duše je neminovna!
Bonus video:
