Zahvaljujući mom prijatelju Bobu Nikotiću došla mi je do ruke knjiga Nade Nidoli Vujadinović “Ukradeni jatagan”. Ova Crnogorka po ocu i Italijanka po majci napisala je, sa puno duše i emocija, svoja sjećanja na rodni Bar iz četvrte decenije prošlog vijeka. A umalo nisam zasuzio kad je opisivala događaj poslije rata, sa suđenja na Cetinju njenom djedu Enriku Vaskoniju, mehaničaru u Barskom društvu i njegovoj porodici, Italijanima koji su sarađivali i sa Njemcima. Suđenje je trebalo da bude “pro forma”, neprijatelje je valjalo osuditi po kratkom postupku. Ali, odjednom se kroz gomilu ljudi probio Stevo Budimić, šef željezničke stanice u Baru, a za njim i svi drugi radnici koji su radili sa autorkinim djedom više od 40 godina u Baru. Do zaprepašćenih sudija došle su samo riječi pune ljubavi i poštovanja za porodicu Vaskoni. Autorkina baba, Tereza Vaskoni je, na primjer, gotovo svakoj ženi u Baru pomogla da se porodi jer je bila iskusna babica.
“Ali tu nije bio kraj iznenađenjima: dok su ispitivali baku, energično je, gurajući se kroz masu, napred istupila Jove Raspopović, udovica legendarnog junaka koji je životom platio svoj san o slobodnoj Crnoj Gori. Žena je uspravno stala pred sudije i, harizmatična i hrabra, pokazala prstom na baku rekavši: ‘Ovo je majka svih siromašnih ljudi u Baru, da nje nije bilo moja đeca i ja bismo umrli od gladi’.”
Svi Vaskonijevi su uskoro bili pušteni na slobodu.
Crna Gora je u sjetnoj knjizi Nade Nidoli Vujadinović prikazana kao siromašna, ali iznad svega ponosna i plemenita zemlja; sad više nije tako siromašna, ali ni tako ponosna i plemenita...
* * *
Kad god čujem da se neko poziva na svoj čist obraz, čast i poštenje, uvijek imam neki neprijatan osjećaj. Valjda zato što znam da čestiti ljudi ćute o sebi i prepuštaju drugima da pričaju o njihovim vrlinama...
* * *
Umjesto na otvaranju “Barskog ljetopisa” bili smo porodično u Tivtu, na pretpremijeri “Hasanaginice” Jagoša Markovića. Gledao sam, prethodno, tu veoma dobru predstavu dva puta u Narodnom pozorištu u Beogradu. Mislio sam da će inventivni Jagoš nešto promijeniti, ali je to bila reciklaža beogradske predstave, istina, sa naglašenijom ulogom Hasanaginice. Više mi se dopala verzija sa Vanjom Ejdus u ulozi mistične, blago erotične Hasanaginice. I, meni tada nepoznati, Marinko Madžgalj bio je bolji Hasanaga. Ne volim predstave u kojima glavni glumac sve vrijeme viče i krklja na sceni.
Put od Bara do Tivta i nazad bio je naporan. Vratio sam se iscrpljen od vožnje, kao da sam kopao. Na našim lošim cestama ima mnogo kabadahija za volanom.
Mislim da je “Hasanaginica”, uz malo dobre volje (i para), mogla da gostuje na “Barskom ljetopisu” i da bude spektakl na sceni u starom gradu. Ali, Barani će još pričekati na nadprosječne pozorišne predstave i velike glumce.
Mada, moram da priznam, prva od sedamnaest predstava na ovogodišnjem barskom festivalu “Maj nejm iz Mitar”, Kolašinskog pozorišta, bila je sasvim solidna.
* * *
Ima ljudi koji stare kako su i živjeli – uspravno, dostojanstveno, lako, kao bogougodna misao. I od starosti očekuju isto što i od mladosti – da im podari zdravlje, da se ne ogriješe o druge, da imaju mirne dane i mogućnost da biraju prijatelje, odnosno one sa kojima će “ubijati” vrijeme. Čim vide da neko teškom, neopreznom riječju može da ogrebe njih ili nekoga oko njih, povlače se, uz unaprijed pripremljeno izvinjenje.
Ne trpaju se nigdje gdje smatraju da im nije mjesto. A dođu tamo gdje je jednostavan, običan svijet, gdje miriše na dobrotu.
I ni na šta se ne žale, ponajmanje na ljude i brzinu kojom se smjenjuju dani koji ih lagano vode tamo gdje završavaju svi putevi.
Meni je uvijek zadovoljstvo da ih sretnem i da porazgovaram s njima, iako strepim od njihovog suda kao nekad kad sam bio novinar početnik, a oni u punoj životnoj snazi.
* * *
Namjeravao sam da se pomirim i progovorim sa onim rijetkim sa kojima, ko zna zašto i otkad, ne pričam. A onda sam odustao. U ovakvoj Crnoj Gori onome ko je sa svima dobro nešto fali.
* * *
Roditelji, vjerujem da će se mnogi od vas pronaći u ovom zapisu Kevina Lemana, američkog psihologa i oca petoro djece:
"Znate, ništa u životu nije besplatno. Što prije djeca to nauče, tim bolje. Svako je odgovoran, bez obzira na godine, za ono što mu izlazi iz usta. Dom treba da bude kamen temeljac uzajamnog poštovanja, ljubavi i odgovornosti. Ništa ne dobijate zdravo za gotovo. Ako dozvoljavate djeci da misle kako imaju prava na sve i svašta, nećete imati djetence već derište. Stvorićete djecu koja smatraju da sjede na vozačkom sjedištu životnog automobila. Koja smatraju da je njihova sreća najbitnija u životu i da imaju pravo ne samo na ono što žele već na apsolutno sve što požele, i to odmah. Mnogi od nas to nenamjerno urade svojoj djeci. Provodimo previše vremena krčeći im put u životu – donosimo previše odluka u njihovo ime, dajemo im previše izbora, previše slobode, a pravdamo ih kad su neodgovorni, i zanemarujemo njihovo iskazivanje nepoštovanja. Na kraju krajeva, želite da vas vaše dijete voli, zar ne? Nije ni čudo što djeca misle da su glavna i što roditeljske prijetnje i nagovaranja ne uspijevaju!"
* * *
U Baru se, vele, sve bolje živi. Istina, ovog ljeta u barskim kafićima razgovor između konobara i gostiju, uglavnom se odvija kao u doba Tina Ujevića i Rada Drainca:
“Izvolite, šta želite?”
“Ništa.”
“A, vi?”
“Isto to, samo s vodom.”
* * *
I kad smo kod vode, ali morske: hladna je kao rijetko kada u drugoj polovini jula. Utisak o njenoj hladnoći pojačava to što je na obali vrelo.
Ali, na zadovoljstvo boravka na Kraljičinoj plaži ništa ne može da utiče, pa ni hladna voda.
Bonus video:
