Postoji anegdota o gimnazijskom profesoru koji je bio primoran da se naoruža. Jednom prilikom su ga neki mangupi odvalili od batina, pa profesor ni pet ni šest nego kupi pištolj. Nedugo nakon toga ponovo se našao na meti nasilnika. Prolazio je Karađorđevim parkom, kada je po pokretima nekoliko silueta koje su mu išle u susret zaključio da mu se ne piše dobro. Pogodio je šta im je na umu; ali, ovog puta bio je spreman. Izvukao je svoju uzdanicu i nesuđene napadače primorao da zauzmu ne baš zavidne poze.
„Lezi na zemlju! Brzo!“
Momci su, naravno, postupili po naređenju.
„Sad puzi! Puzi ka onom žbunju!“
Mora da ga je uveseljavao prizor četiri čovjekolika aligatora kako bojažljivo odustaju od svog plijena.
Isto tako postoji anegdota o čovjeku koji je svoju prirodnu znatiželju platio glavom. Izašao je sa posla i uputio se parkingu. Baš kada je htio otključati kola, začuo je iza sebe:
„Daj mi ključ i odmakni se od auta.“
„Ali zašto...“, izustio je... i ostalo je na tome. Za nešto više nije imao vremena. Čovjek koga je vidio prvi put u životu izvadio je pištolj kojeg je nabavio ko zna kako i ispalio mu metak u čelo. Čovjek bez oružja nije imao šansi.
Ovakvih primjera je mnogo, čak su i česti, ali mutne stvari na polju bezbjednosti od njih prave upravo ono što jesu – anegdote kojih se sjećamo sa strahom ili strahopoštovanjem. Ostanu kao opominjuće svjedočanstvo koje se koristi za naknadna dokazivanja, dosadne polemike između onih koji su znali i onih koji po običaju umiruju stvar. I čovjek prosto ne zna za šta da se zalaže, za obavezno naoružavanje svih punoljetnih i (uslovno rečeno) normalnih građana, ili za grandioznu akciju oduzimanja oružja. Ovo drugo moglo bi imati pozitivan turistički odjek, slično onom ekološkom od prije dvadesetak godina – Crna Gora, prva razoružana zemlja na svijetu. U prilog sloganu išla bi i trenutna vojna moć naše zemlje.
Zakon o oružju, kao i zakon koji ga izmjenjuje i dopunjava, puni su odredbi koje čine da svako čeljade koje iole vjeruje slovima odspava bezbrižno narednih desetak dana. Dok se ne desi neka nova sačekuša. Ili neka nova egzekucija u četiri oka. Ili još jedna zamjena nesrećne ptice sa transmiterom za podmuklu špijunsku grabljivicu. Zakon, inače, procenjuje da fizičko lice ima opravdan razlog za nabavku oružja ako mu je izuzetno ugrožena lična bezbjednost, odnosno ako se bavi lovom i sportskim streljaštvom. U praksi to izgleda ovako: grad je uveče prepun onih koji strahuju za ličnu bezbjednost, pa se ponekad omakne da toliki strah odnese i poneku nevinu žrtvu; lovci povremeno ogranizuju genocide nad srnama ili medvjedima (u duhu brižnih ekologa teška srca − kao razlog navode potrebu za uspostavljanjem prirodnog balansa), a slobodni strijelci sa periferije se nekad toliko zaigraju da kao metu izaberu ni manje ni više nego – avion. Kao da je lako u zaborav pao incident sa fokerom Montenegro Airlines-a koji je baš na Badnje veče našao da se mota iznad usijanih slavljeničkih glava. Sreća da je u pitanju bilo šenlučenje religioznog tipa, pa je bog bio pripravan i na vrijeme preusmjerio hitac, čineći ga bezazlenim. Izbjegnuta je tragedija velikih razmjera. A pošto je vraški teško pronaći talentovanog revolveraša, ne bi bilo loše uzdati se u solidarnost nacije u kriznom trenutku i postupiti po receptu Buksovaca: zamoliti sve građane Crne Gore da se jave policiji i kažu: „Ja nijesam pucao u avion“. Sistem eliminacije upalio bi sto posto.
Nešto slično može se primijeniti i kod kampanje za predaju oružja. Tajna je u primamljivosti poziva. Vladine i nevladine organizacije moraju biti mnogo vještije kako bi sprovele ovu osjetljivu amputaciju. Jer nije lako, radi se o nakalemljenom organu bez kojeg mnogi ne mogu da zamisle idući dan. Ako ni to ne urodi plodom, valja isprobati kontra-mjeru: predložiti opšte naoružavanje, pravdajući to nekom epidemijom manije gonjenja. Bez brige, radili su to i najprosvećeniji umovi. Švedski pisac Strindberg uvijek je sa sobom nosio nožić, za svaki slučaj.
Sjetimo se i slučaja Andreasa Lubica, pilota koji je za kolateralnu štetu svoje samoubilačke namjere odabrao 150 nevinih putnika. Oduvijek su gorka iskustva motivisala uvođenje značajnih zakonsko-proceduralno-sigurnosnih promjena. Mnoge avio-kompanije su ekspresno reagovale, propisujući da u upravljačkoj kabini konstantno moraju biti dva pilota. Nema mjesta za žalbu. To nam je što nam je. Sistem se usložnjava, ali nepredvidivi dometi ljudske evolucije čine da se u oblasti preventive uvijek dešava nešto novo. Sloboda podrazumijeva donošenje rigoroznih pravila i sankcija. Samo je pitanje šta je glavno opredjeljenje savremenog čovjeka, šta se uzima kao temeljna vrijednost – oslobađanje ljudskih nagona, ili očuvanje bezbjednosti po svaku cijenu. Pa, oslanjanje na karmu ili podrška nužnom zlu, orvelovskom sistemu nadzora – na nama je da biramo. Nikad nije kasno za povratak u divljaštvo.
*
Pozicija spram nišana kreira pogled na svijet. Možeš se pretvarati da je stanje redovno, da je svijet i dalje privlačno mjesto, ali blizina hladne cijevi čak i u svakodnevnim situacijama ne uliva naročito povjerenje. Naprotiv, osjećaš se nesigurno. Koncert, sajam, protest. Policajac je tu da obezbjeđuje red i mir, ali naslušao si se i načitao šta je sve sposobna da uradi igračkica za njegovim pojasom, koja je u ovom slučaju garant sigurnosti. Potrebno je jebeno mnogo povjerenja pa da priznaš da je ona slična cvijetu što ukrašava baštu. U grad izlaziš sa nadom da je psihičko stanje nacije noćas na zadovoljavajućem nivou.
Možda je po srijedi neki urođeni kukavičluk, možda paranoja zbog katkad nerealnih stubaca u crnoj hronici, ali teško je oduprijeti se osjećanju nelagode kada usred najvećeg mira moraš da trpiš prisustvo oružja. U par situacija shvatao sam kako čovjek iz čista mira biva izložen.
Januar. Vjetrovito popodne. Sa drugom sam se vraćao sa Žabljaka Crnojevića. Auto smo ostavili u Ponarima, pa nas je čekalo dva kilometra pješačenja u lice sjeveru. U jednom trenutku, u daljini, niz put, ugledali smo dvije prilike. Išle su ka nama. Kako smo im se približavali, shvatili smo da su to dva lovca. Paralovca. Nosili su vojne jakne, prljave bakandže i pušku na ramenu. Oko nas nije bilo nikoga. Obojici se lijeva ruka klatila, dok im je desna pridržavala dugu cijev. Razdaljina se polako smanjivala. Sada smo mogli da im jasnije vidimo lica: hrapava koža zarasla u bradu, mrki pogledi, čelo proštepano dubokim borama. I duga, masna kosa, koja se razlijetala na sjevercu. Nas dvojica smo instinktivno zbili redove i usporili korak. U prolazu smo čuli sebe kako izgovaramo: „Dobar dan“. Nijesmo se mnogo pitali sa reakcijama. Oni su mrzovoljno odvratili i prošli pored nas. Nijesu očekivali šetače. Narednih pedesetak metara koračali smo kao po iglama. Odjednom su iskrsle brojne teme, a u tom trenutku sve bismo dali samo da kako možemo imati oči na potiljku. Tek kad smo bili sigurni da smo na bezbjednoj udaljenosti, okrenuli smo se. Nije ih bilo na vidiku. Pucanj je potvrdio da su skrenuli u gustiš ne bi li poradili na negativnom prirodnom priraštaju lokalne pernate divljači.
Drugim nekim povodom, u pristojan večernji termin tražio sam ulaz u park dvorca na Kruševcu. Put me je vodio ka dvojici čuvara ambasade, koji su šetali u mom pravcu držeći se za heklere. Može biti i za nešto drugo. Uglavnom, za ono što je odjednom uslovilo promjenu u mom ponašanju. Umjesto dotadašnjeg neustrašivog hoda ka sjedeljki u parku, sada je tu bila iznenadna želja da se prozbori koja.
„Dobro veče! Možete li mi reći kako da uđem u park? Sve kapije zaključane...“
...samo jedna nije...
„Samo nastavi pravo, ka Medicinskoj. Tamo je otvoreno.“
Nakratko povratih nadu u čovječanstvo.
*
„Sve mačeve na svijetu trebalo bi u metle preraditi i pomesti sve nitkove sa sjevera i juga. A zatim od metala načiniti plugove i preorati svu zemlju“, kaže nepoznati korejski pjesnik.
I umjesto oružanih, uvesti radne snage, usuđujem se dodati. A umjesto vojnog, obavezan radni rok.
Bonus video:
