U traženju uzroka loše situacije u kojoj se nalaze postjugoslovenske zemlje, čitava plejada priučenih analitičara upire prstom u prošlost – onu jugoslovensku, tvrdeći da je tadašnje blagostanje bilo samo privid. Da je cjelokupna jugoslovenska struktura bila samo kula od karata, što se, je li, potvrdilo njenim kasnijim implodiranjem. I ništa ne bi bilo sporno kada bi to ostalo na nivou pretpostavki. Međutim, gospoda analitičari su toliko ogrezli u teorije i tvrdnje da često pomislim kako su nekim čudom imali neposredan uvid u sve što se tokom pola vijeka dešavalo na ovim prostorima. Takva sigurnost rijetko se viđa. Ne razlikuju se mnogo od prijekih sudija – bez ikakvih rezervi oni (pritom površno informisani) olako presuđuju nekadašnjoj federaciji, pripisujući njen bljesak zavjerama, lažima, improvizacijama koje su vodile tek kratkotrajnom uspjehu, ili čak glupošću koja je zavladala glavama izmučenim ratom. Dakle, cijela jedna epoha bila je čista zabluda.
To se, na sreću, umnogome kosi sa realnošću. Navedeni razlozi imali bi utemeljenja kada bi stizali sa neke relevantne adrese. Drugim riječima, sa mjesta koje je po nivou razvijenosti premašilo urušeni socijalistički sistem. Međutim, ide se dotle da se ne samo blati stari sistem, već se postojeći uzdiže u visine, uz uvjerenje da je bliskiji čovjeku, realniji, zdraviji za društvo. Njegovi nedostaci pravdaju se lošim potezima iz prošlosti. Poznata priča – napaćeni, uz to, podrazumijeva se, talentovani i preduzimljivi narod, još uvijek trpi zbog socijalističkih grešaka. A talenat i preduzimljivost nikako da isplivaju. Pa da, isplakano je previše krokodilskih suza. Oduvijek je najlakše bilo optuživati prošlost – pokojnik ne može da uzvrati. Orgijanje nad poraženom idejom predstavlja krunsko opravdanje za sve nataloženo, sada već višedecenijsko sranje uvijeno u oblande tranzicije, demokratije i kakvih još sve ne izlizanih termina.
Ajmo redom. Eksjugoslovenski prostor su prije, za vrijeme i poslije Jugoslavije naseljavali isti narodi. Mala je šansa da svoj uspon sredinom dvadesetog vijeka duguju nekakvom otvaranju zemaljskih čakri ili rijetko povoljnom položaju nebeskih objekata. Stvar je prilično razumljivija. Ako stravični rat ljude nije učinio inteligentnijima, barem ih je učinio hrabrijima. Iz toga su nastale mnoge pozitivne okolnosti. Nije ni Njegoš tek tako ustvrdio „junaku se češće puta hoće vedro nebo nasmijati grohotom“. S etičkog stanovišta, problematično je uzimati rat kao dragocjenost. No, ne smije se zaboraviti ni da je, uprkos svim pravnim ograničenjima i obrazovnim naporima, čovjek biće konflikta. Da će – ako ne vječno, a ono makar još dugo – konfliktnost uglavnom biti više pitanje nagona, nego li razuma. Rat jeste sinonim za vrhunac ljudske gluposti; ali u ukupnosti ovog fenomena ne smije se zanemariti ni ona svijetlija strana. Činjenica da prostiče iz nečeg lošeg ne smije joj umanjivati značaj.
U slučaju jugoslovenske epizode, ludilo koje je trajalo četiri godine poslužilo je kao mehanizam za jačanje ljudskih potencijala. Braneći se od zavojevača, boreći se za slobodu, ljudi su se kalili poput čelika. Kada je jednom stigla sloboda, napregnutost u mišićima i svijesti nije splasnula, i pored iscrpljenosti – tek tada je živnula ideja o izgradnji, ponovnom rađanju života, oblikovanju slobode po mjeri fizičke opipljivosti. Sasvim spontano dešavalo se nešto što je, gotovo bez izuzetka, postalo istinski ujediniteljski faktor. Kao dobra skica mogu poslužiti omladinske radne akcije. Riječ je o jednom od najboljih izuma kolektivnog radnog angažovanja. Zajedničkim naporom hiljada mladih iz svih krajeva Jugoslavije, najčešće pod teškim uslovima, iznikli su brojni objekti koji i danas služe svojoj namjeni. Putevi, pruge, tuneli i mostovi nastali u tom vremenu svojim kvalitetom nadilaze i najsavremenije građevine, a u mnogim kućama još uvijek rade aparati proizvedeni tridesetak kilometara od mjesta na kojem ovo pišem – legendarni „Obodovi“ frižideri. Nije to nešto sasvim drugo. Ovaj graditeljski zamah začet je upravo u vrijeme rata, kada su omladinske radne jedinice, bez obzira na svakodnevnu opasnost, udarale temelj svim kasnijim poduhvatima.
Među njima su i oni van jugoslovenskih granica. Kritičari s početka teksta kao da žmure pred činjenicom da su preduzeća nastala nakon '45. učestvovala u silnim projektima širom Trećeg svijeta. Ili sam previše optimističan – ipak je po srijedi neznanje. Kako bilo, stanovnici Azije i Afrike i dalje koriste blagodeti hidrocentrala, autoputeva i kongresnih centara, ne znajući da iza njih stoje giganti iznikli na zgarištu II svjetskog rata. Možda i najupečatljiviji primjer su čuveni Kuvajtski tornjevi, koji se smatraju za simbol modernog Kuvajta. Gradio ih je beogradski Energoprojekt tokom sedamdesetih godina. Velike države, eto, nema, ali su i na njenom prostoru i van njega ostali brojni podsjetnici na njenu moć.
Neko će reći da su i ovi dokazi labilni, jer su za nagli privedni rast odgovorni krediti, pa su kasnije krize nastale zbog prezaduženosti. Opet se zaboravlja jedna sitnica: nekadašnje federativne jedinice sada spajaju kraj s krajem upravo zahvaljujući kreditima, budući da je većina preduzeća na izdisaju i da su inostrane banke glavne budžetske dojilje. A u domenu fantastike je scena u kojoj današnji omladinci kao u transu hrle na radne akcije. Evolucija je dostigla vrhunac – toliko su slobodni da ih ni korbač ne bi pokrenuo.
Onda se priča o ljudskim pravima i slobodama. O mrskom titolitarizmu, koji je gušio sve što je odudaralo od socijalističkog šablona. Tema koja mora zagolicati svakog građanina i poštovaoca ljudskih prava. Zbog koje se možeš naći na udaru ozloglašenih ombudsmana sa društvenih mreža. I opet je slika krivo postavljena. Opet postaje vraški teško priznati očitu istinu. Za života šestočlane države, ovaj prostor dao je najbolje muzičare, književnike, reditelje, glumce, slikare, s kojima se malo koji današnji umjetnik može mjeriti. Njima nedostatak sloboda nije bio naročit problem – makar mi to ne možemo zaključiti iz onog što je ostalo za njima. Totalitarizam za njih nije bio barijera, već inspiracija. Umjetnost u doba socijalizma bila je višestruko iskrenija u odnosu na ovu današnju, jer je spram sebe imala neprijatelja koji je svoje oružje učinio dijelom institucionalnog mehanizma. Danas je situacija potpuno drugačija. Umjetnici su utopljeni u letargiju nekog lipsalog buntovništva, praveći se da je atmosfera bolja nego ikada – nema cenzure, sve je transparentno i tome slično. S druge strane, oni koji ukazuju na zamaskirani problem često, i pored dobre namjere, gube kompas u nemogućnosti da učine nešto više od plasiranja prežvakanih fraza. Nemoćni da do kraja razotkriju farsu, da je ogoljenu izlože svakom mislećem biću, svojim upinjanjem liče na Don Kihota u sudaru s vjetrenjačama. Nije zgoreg ovdje se podsjetiti vapaja jednog od likova iz Pirandelovog romana „Pokojni Matija Paskal“ (nezavisno od toga toga što je italijanski nobelovac pod stare dane pristupio fašistima):
„A znaš li ti šta je razlog svih naših zala i svekolike naše tuge? Demokratija, dragi moj, demokratija, odnosno vladavina većine. Jer, kad je sva vlast u rukama samo jednog čoveka, taj zna da je sam i da mora da zadovolji mnoštvo ljudi, a kad vladaju mnogi misle samo kako da zadovolje sebe i onda dobijamo najšašaviju i najodvratniju tiraniju: tiraniju prerušenu u slobodu.“
Prilikom svih ovih poređenja različitih razdoblja i sistema treba, naravno, biti umjeren, zbog izglednih uopštavanja. Najnesrećnije rješenje je istrajavati na jednoj strani. Govoriti afirmativno o Jugoslaviji ne znači dizati u nebo sve ono što je postojalo u njenom okrilju; u domenu mogućeg, to treba shvatiti kao propuštenu priliku. I poštovati jedan od nasvijetlijih perioda u istoriji južnoslovenskog boravka na Balkanu, makar dok se ponovo ne približimo tadašnjim standardima. Istorija je i tako puna crnih rupa, čijim silama se i dalje teško odupiremo.
Bonus video:
