Poštovani kapitenu,
Listajući dnevnu štampu, zapala mi je za oko Vaša slika pored zastave NATO pakta, koja u meni budi suprotna osjećanja jer sam, kao sto ste Vi imali to loše iskustvo i strah za bezbjednost u Ukrajini i ja sam imala neuporedivo lošije, tragicno iskustvo, ovdje u Crnoj Gori 1999 godine, što me je navelo da reagujem na Vaš tekst.
Poštujem Vase pravo da imate stav, ali u najmanju ruku čudi da ste se potpisali kao kapiten reprezentacije što javnosti nameće dilemu da li i ostatak nacionalnog tima dijeli vaše mišljenje.
Navodite da ste imali loše iskustvo u Ukrajini gdje ste strahovali za vašu bezbjednost zbog dešavanja u istočnom dijelu te zemlje, na udaljenosti od nekih 200 kilometara od Kijeva, pa je važno postaviti pitanje da li ste se osjećali ugroženo kada je taj isti NATO na 30 kilometara od Vašeg Bijelog Polja sijao smrt, tu, u Murinu.
Kažete da ste se 2013. godine vratili u Crnu Goru kako biste sklonili Vašu porodicu od bezbjednosnih rizika u Ukrajini, pa se pitam, poštovani kapitenu, šta biste rekli roditeljima Olivere Maksimović i Julije Brudar koje su roditelji isto tako sklonili sa Kosova u Murino računajući da NATO savez neće bombardovati tu varošicu. Ipak jesu: usred dana, neposredno nakon zavšene školske nastave, tokom pazarnog dana, u momentu kada se najviše ljudi nalazilo u okolini i na mostu koji je bio meta bombardovanja.
Šta biste rekli roditeljima Miroslava Kneževića kojem biste, s obzirom na njegove sportske talente, možda baš Vi bili kapiten (ili on Vama?!) u reprezentaciji jer je on, da Vas podsjetim, rođen dvije godine prije Vas. Ubijen je na mostu.
Šta biste rekli porodicama Milke Kočanović i Vukića Vuletića, kako im objasniti da je jedan tako miroljubivi savez učinio da odrastaju bez podrške svojih najbližih.
Šta biste rekli mojim ujacima i mojoj majci, kojima je 30. aprila 1999. godine, u Murini, ubijen otac.
Šta biste rekli meni, čiji je pokojni đed strahujući za našu bezbjednost u Podgorici tražio od majke da nas pošalje u Murino, kako bi smo se zaštitili od bombardovanja. Ona, srećom, nije stigla da ga posluša.
Kao što vi, kako vidim, dobro pamtite ljepote Kijeva, tako i ja pamtim ljepotu Murine, starokamenog mosta i hotela pored mosta u kojem je radio moj đed, Mano, a ispred koga me je svakog raspusta dočekivao.
Od svega navedenoga od 30. aprila 1999. više nema ni starog murinskog mosta, ni hotela, ni mog đeda, ni ostalih pet nevinih žrtava, a sve zasluge za to idu, kako Vi kažete „timu bez alternative, NATO-u“. Umjesto svega toga ostala je jedna spomen česma sa šest fotografija nevino stradalih, koja nas sjeća na taj dan.
Iako sve ovo pišem iz ličnog iskustva isti stav bih imala i da nam se Murino nije dogodilo jer širom svijeta postoje stotine murina i stotine hiljada olivera, julija i miroslava...
S obzirom da ste profesionalni sportista, baš kao i ja, trebalo bi da znate da svaka medalja ima dvije strane, tako i medalja NATO pakta ima mnogo mračniju stranu o kojoj Vi ne pišete. Murino je tek djelić te strane.
Od nas, kao profesionalnih sportista, očekuje se da propagiramo sport, zdrav način života te da ne stvaramo podjele, već da se na sportskom terenu, fer igrom, borimo za grb naše države. Imajući u vidu da smo uzori velikom broju djece i mladih treba da ih usmjeravamo ka tome da biju bitke na sportskim terenima, a ne pod okriljem vojnih saveza, bilo koje vrste.
Autorka je odbojkaška reprezentativka Crne Gore, član franacuskog prvoligaša Hainaut Volley, profesionalno igrala u Srbiji, Belgiji i Njemačkoj
Bonus video:
