Prvi reality show, a vjerovat ću podacima koje sam pronašla na internetu, emitovan je u Holandiji 1999. godine. Te godine niko od, tada postojećih TV kuća, u regionu nije emitovao ovakvu vrstu emisija.
Međutim, svi svjetski trendovi, manje bitno da li su dobri ili ne, su objeručke prihvaćeni. Ako „listate“ kanale, naročito tokom vikenda, možete zaključiti da je ovaj region pun budućih zvijezda.
Bez namjere da kritikujem TV kuće, navest ću imena emisija koje možemo gledati: Pinkove zvijezde, Pinkove zvjezdice, Zvijezde Granda, Audicija, Zvijezda možeš biti ti, The voice, X faktor.
Konceptualno sve ove emisije su, manje-više iste, žiri ocjenjuje pjevačke ili glumačke sposobnosti kandidata uz komentarisanje izvedbe.
Najgledaniji termini
U raznim verzijama mogli smo gledati Farmu, Velikog brata, Ljubav je na selu, Mijenjam ženu, Preživjeti divljinu...
Ipak, čini se, najviše je javnost uzburkao reality show Parovi.
Bilo bi previše da nakon svega što je o ovome showu napisano i rečeno i ja pišem. Ipak, brine sljedeće - ovakva vrsta showa postoji zato što to neko gleda. Najvjernija publika su mladi, a emituje se u najgledanijim terminima. Upravo takve emisije direktno utiču na gledanost koju sve TV kuće mjere i tako sebe rangiraju kao najgledanije.
Teško mi je procijeniti trošak produkcije ovakvih emisija. Koliko su učesnici showa plaćeni? Koja je vrijednost honorara žirija u potrazi za budućim zvijezdama? Pitam se da li su troškovi manji ili veći od produkcije, nekada, gledanih dječijih emisija Poletarac ili Nedjeljni zabavnik?
Ja sam odrasla uz te emisije. Vjerovatno će se moja generacija sjetiti Branka Kockice, emisija Kolariću Paniću, Otvori prozor, Znak, za koju su angažovani mladi sarajevski glumci, a ostala je upamćena po Branku Đuriću u ulozi Teksa.
U ratnim godinama i uslovima kakve nameće rat, na tada RTV BiH snimala se i emitovala emisija DTV - Dječija televizija, a djeca su istu mogla gledati kada je bilo struje. Jedan od voditelja bio je Troka. Čak je i tada bilo bitno djeci prenijeti edukativni sadržaj.
Ako već pratimo svjetske trendove, tada bi bilo dobro da ih pratimo i po stvaranju edukativnih sadržaja. Mediji bi morali imati i takvu obavezu prema svojim gledaocima, starijim, mladim, a naročito najmlađim. Nije niti čudno što mladi sve manje čitaju. Nije čudno što se, opet ne svi, muče dok formulišu svoju misao.
Premještanje knjižara
Nije niti čudno, ako ste pogledali snimke uličnih anketa, što većina mladih svoje odgovore počinju sa: “ Ne znam...“..ili „Nemojte mene...“ Nije niti čudno, jer dok im se roditelji snalaze u procesu tranzicije, mladi se nalaze i snalaze ispred TV ekrana i reality showa.
Međutim, koliko god sve ovo smeta, ništa manje nemoralno od Parova, a vratit ću se lokalno samo na Sarajevo, nije to što je Zemaljski muzej zatvoren od 4. oktobra 2012. godine. Da li ste primijetili trend premještanja knjižara u druge, manje, prostore, jer naprosto ne mogu izdržati troškove rente?
I dok ovo pišem upravo sam se sjetila emisije Tragom ptice dodo i uvodnog jingla:
„Tragom idem, trag se gubi, pticu dodo neko ubi, pritisla me slutnja neka, jer se bojim za čovjeka“.
E, moja ptico dodo, pored tebe izumrle su mnoge dječije emisje i emisije za mlade. Danas gledamo neke druge sadržaje, neke reality show emisije, neke Parove, a mene nikada nije bilo više strah za čovjeka.
(Al Jazeera)
Bonus video:
