Novak

Početkom devedesetih godina gledao sam u Zetskom domu na Cetinju predstavu “Princeza Ksenija“, pitku tugovanku, sa sjajnom Mirom Stupicom i uvijek dobrim Mišom Janketićem.

Kad je odjeknuo aplauz na kraju predstave, gledalac do mene je uzviknuo: „Lažavina, sve je ovo lažavina!“

Tada sam prvi put čuo taj termin.

I sad mi se čini da gotovo sve oko nas počiva na „lažavini“ i da se laž stalno hrani još većom lažju.

* * *

Početkom tih devedesetih godina, poslije tradicionalne poetsko-muzičke manifestacije “Crvene košulje”, poveo sam Bora Stjepanovića iz Starog Bara kući, u Popoviće. Ostali smo u razgovoru do kasnih sati. Majka je u neko doba sišla sa sprata, razbuđena od glasova i nikad mi nije oprostila što je gost vidio u spavaćici. Kad je prepoznala poznatog glumca brzo se povukla, pravdajući se da je sišla da pije vodu.

Te julske noći Boro Stjepanović me sa nekoliko upečatljivih primjera uvjerio da su Srbi kao i ostali narod u bivšoj Jugoslaviji, ni bolji ni gori od drugih. I da među njima ima veoma loših pojedinaca.

Njegov nedavni intervju na TV Vijesti, pamtiće se po onoj metafori sa fekalijama. Fekalije se ne mogu otjerati vodom, koja ih samo umnožava, već demontiranjem čitave vodovodne mreže.

* * *

Osim Petra Komnenića, koji je pravio intervju sa B. Stjepanovićem, od voditelja mogu da gledam i slušam, bez da svaki čas mijenjam kanal, još i Tanju Peternek Aleksić (RTS, “TV lica... kao sav normalan svet”) i Aleksandra Stankovića (HRT, “Nedjeljom u dva”). Posebno gospođa Aleksić plijeni nenametljivošću, prijatnim glasom i postavljanjem adekvatnih pitanja sagovorniku.

* * *

Povlačim ono što sam napisao za TV Vijesti da djeluje sirotinjski kad po ko zna koji put reprizira seriju “Lud, zbunjen, normalan”. Bolje su te bajate bosanske epizode, nego sve nove hrvatskih, turskih i raznih drugih televizija, zajedno.

* * *

Što god čovjek da pokuša da napravi za opšte dobro, na nivou principa, nađe se neko da ga prozove da to radi iz ličnog interesa. Ni logika ni bilo kakvi argumenti tu ne pomažu. Posebno su agresivni oni kojima se učini da su njihove pozicije, stečene, obično, po partijskoj liniji ili poltronstvom, ugrožene. Oni i ne slušaju šta se predlaže za opšti napredak, niti žele da čuju. Zaokupljeni su isključivo sobom i po svaku cijenu nastoje da očuvaju svoju poziciju.

Takvi su spremni na sve i svašta.

* * *

Kako li se osjećaju oni koji su onomad, srcem, glasali za nezavisnu Crnu Goru? Nije prošlo ni deset godina, a Crna Gora je postala zavisnija nego ikad.

Njen predsjednik je prvo prihvatio da bude na vojnoj paradi u Moskvi povodom Dana pobjede, kao predstavnik zemlje koja je časno doprinijela slamanju fašizma, a onda se „predomislio“, jer se to ne bi svidjelo onima od kojih je Crna Gora zavisna.

* * *

Posljednjeg vikenda u aprilu u Baru je održan osmi Festival dječijeg teatra Crne Gore. Učestvovale su 23 predstave iz dvanaest crnogorskih gradova, sa više od 300 mladih glumaca. Niko, ni po službenoj dužnosti, ne okreće glavu na taj, inače, fantastitačan, festival. Mislim da bi ga trebalo izmjestiti iz Bara, u neku drugu sredinu, manje „prekusanu“, kako su za neznavene, a arogantne ljude govorili moji roditelji.

* * *

Predsjednik barske Opštine imenovao je Savjet za kulturu, čiji je zadatak da “daje smjernice za izradu razvojnog programa kulture u Opštini Bar”. Među članovima Savjeta imam i dragih prijatelja. I nije sporno da su tu, većinom, istaknuti pregaoci u kulturi. Sporno je to što čak ni u Savjetu za kulturu, a kamoli na bilo kakvom rukovodećem mjestu, ne može da bude niko ko nije član DPS-a ili SDP-a ili ih, makar, otvoreno ne podržava.

Ima mnogo Barana, intelektualaca, kulturnih poslenika, koji bi mogli značajno da doprinesu radu i ugledu tog Savjeta. Ovih petoro su mi prvo pali na um, uz izvinjenje što ih pominjem: Tihomir Brajović, književni kritičar, Petar Vujošević, slikar, Mladen Zagarčanin, arheolog, Vesna Vujošević, glumica, Igor Marojević, pisac...

* * *

U subotu, 25. aprila 2015. godine Novak Đoković je proveo hiljaditi dan na vrhu ATP liste, sa viškom od 5.460 poena u odnosu na drugoplasiranog, što nikom prije njega u istoriji tenisa nije uspjelo.

Dopao mi se komentar “Mikelija 13” na ovom sajtu povodom Novakovog trijumfa u Monte Karlu: “Da Novak protiv mene igra, ja bih za njega navijao!”

Nije teško zaključiti zbog čega je to Novak idol običnih ljudi. Na gotovo svim turnirima publika navija za njegovog rivala, a stalno pobjeđuje i publiku i protivnika. Jednostavno, ni Novak ni njegovi navijači širom svijeta nemaju mnogo zajedničkog sa publikom koja uživo prati njegove mečeve, posebno sa onima koji čine prvi prsten oko terena.

Mada, ponekad se učini da ne bi bilo loše da je Novak, makar malo, prepotentan. Pa da sudije “cvikaju” od njega, a ne da ga opominju kad grmne poslije sopstvene greške. I da ga poraženi protivnik čeka na mreži sve dok, natenane, sa svojim štabom i s nama iza malih ekrana, ne proslavi pobjedu. I da mu se rivali prvi obrate s čestitkama i potapšu ga po ramenu ili, kao on njih, po stomaku.

Ali, to onda ne bi bio Novak, najbolji sportista na svijetu. Bio bi običan, prosječan šampion. Teško da bi takav Novak na lapsus da je Hrvat, mirno mogao da kaže da su Srbi i Hrvati isto (zamislite samo Čilića, inače, odličnog tenisera i čovjeka, da to izjavi i vrati se u svoj Čitluk!), da ima razumijevanja za “nestašluke” Mareja, “komentare” Vilandera, povike beogradskih zaludnjaka da plati porez, itd.

Jasno je da tog ostvarenog mladića (besprekoran sportista, otac, suprug, sin, brat, patriota, humanista...) od ostalih šampiona izdvaja to što svakodnevno radi na sebi – ne samo u fizičkom smislu, nego, još više, u duhovnom. O tome upečatljivo govore njegovi intervjui i obraćanje poslije turnira na raznim jezicima. Stara je istina da je sve u glavi, sve od nje potiče i sve se u njoj završava. A, glava Novaka Đokovića je u punom pogonu tokom svakog meča. Njegov mozak skenira rivala i šalje udovima skicu pobjedničkih poteza. Zato ponekad izgleda da su mu se oči ukrstile od umora, da jedva diše i da će se svakog časa srušiti. Mnogi igrači imaju fizičke predispozicije ravne ili veće od Novakovih. Ali, njegova glava je jedna jedina, ili jednostavnije rečeno: takav mentalni sklop nema nijedan sportista na ovoj planeti.

* * *

Kad (ako ikad) ova vlast bude smijenjena, za njom će ostati zdrava i trezvena nacija. Pošto je benzin luksuz sve ćemo se više oslanjati na noge i biciklo, a tolika je kriza da se nikome ne isplati da pije (u kafani ili kafiću, svejedno) alkohol, jer čašica ište drugu, treću i narednu... Svi naručuju, i dugo gustiraju, vodu (kiselu ili običnu), kafu, čaj...

* * *

Voda iz slavine više nije hladna “kao zmija“. Stvarno je stiglo proljeće.