U srijedu veče, 18. marta, iznenada je preminuo direktor Radio Bara Budimir Buco Jovetić. Bio je dobar direktor i čovjek.
Postao je za nas autoritet iako nije bio novinar. Kako? Pa, tako što je bio odmjeren, strpljiv i pravičan. I znao je da se autoritet ne stiče ni galamom ni strogošću, već poštenim odnosom prema poslu, kao i prema onima kojima je nadređen.
Mada ga je partija dovela u radio, nije bio partijski čovjek. Od nas je tražio jedino da pišemo i govorimo istinu i da čuvamo druge od sebe, od prejake riječi. Novinarsku slobodu koju nam je omogućio da uživamo nemamo pravo da bilo čime natrunimo. Makar samo iz pijetata prema njemu.
Pod njegovim rukovodstvom Radio Bar je postao pravi javni servis svih građana. Uz njega smo vremenom naučili da ne reagujemo ishitreno na riječi koje nam se ne dopadaju nego da sve sagovornike, pa i one sa kojima se ne slažemo, saslušamo i uvažimo.
Buco Jovetić nije bio sujetan, niti osvetoljubiv. Imao je razumijevanja za svačije slabosti.
Nikad sebe nije isticao u prvi plan. Mnogi su tek ovih dana i saznali da je bio direktor Radio Bara.
Koliko je bio skroman i nenametljiv govori i to što se čak ni u autobusu, na našim čuvenim putovanjima, o kojima sam pisao i na ovom blogu, nije trpao u prve redove, na udobnija sjedišta.
A ta putovanja bila su njegova slabost, radovao im se kao malo dijete. Mogli smo satima da razglabamo koja nam je destinacija bolja, gdje ćemo više da uživamo... A sve da bismo bili još kompaktniji, još više vezani za svoj Radio.
Vjerujem da ćemo, kad dođe vrijeme, otići na Zlatibor, i u Sarajevo i na Plavsko jezero i u Mostar i opet na Ohridsko jezero, svuda gdje je on želio da odemo. Znaćemo da mu je drago i da je opet s nama, kao nekad, u lijepe i mirne dane Radio Bara...
* * *
„Put od rođenja do smrti uvijek je nizbrdica blaženstva i uživanja u životu; zanosne sanjarije djetinjstva, bezbrižna mladost, tegobno zrelo doba, slabašna i često jadna starost, tortura njenih bolesti, i konačno, agonija smrti“ – Jalom.
* * *
Većina zaposlenih u Crnoj Gori, na državnom budžetu, ne obavlja svoj posao kako bi trebalo. Neki ne znaju da rade to za šta dobijaju platu, jer su primljeni preko veze ili plaćaju danak lošem školovanju.
Drugi znaju, ali neće – mala im je plata, nervira ih šef, ljuti su na sve i svakoga... Može im se, pravna država ne funkcioniše, neće snositi bilo kakve posljedice zbog takvog ponašanja.
Treći znaju i hoće, ali nemaju uslova za rad. Ni podršku od rukovodilaca i kolega. Na svakom koraku ih sputavaju nesposobni, a podobni, kao i oni kojima smetaju svi koji žele da savjesno obavljaju svoj posao.
Malo je, zaista, onih koji imaju sreću da vole to što rade, da znaju i mogu, da su solidno plaćeni, da posluju u adekvatnim uslovima i da su okruženi dobrim i vrijednim ljudima.
* * *
Na svojoj uobičajenoj podnevnoj šetnji prolazio sam pored terena s vještačkom travom SRC „Topolica“. Na tom terenu stalno neko trenira fudbal. Jedan od dječaka šutnuo je loptu jače i ona je preletjela visoku zaštitnu ogradu. Pošto nikoga nije bilo u blizini, zamolio me da vratim loptu. Skrenuo sam s puta, u travu ka hotelu „Princes“, i uradio ono što me najviše nerviralo kod starijih osoba koje su nama vraćale loptu. Umjesto da priđem i sa strane mu rukom dodam loptu, htio sam da se istaknem i da je, kao golman, nogom ispucam preko zaštitne ograde.
Dvije stvari su me iznenadile: loptu sam udario kao tuđom nogom i dobacio sam do pola ograde. Onda se sve ponovilo.
„Čiko...“
Uslijedio je još jedan ćorak, istina, nešto bliži vrhu ograde.
„Čiko, stvarno nema veze, evo doći ću ja okolo...“
„Mali, da se nisi mrdnuo!“
Sad su na sceni bili samo lopta i moja sujeta.
Opalio sam po lopti što sam jače mogao i, konačno, uspio.
Dječaci su odahnuli, a ja sam bio srećan kao nekad, kao da sam dao odlučujući, deseti gol na livadi Mila Iva Radova u Popovićima, prije jedno 40 ljeta i da mi aplaudira čuveni gitarista, bankar i bivši fudbaler Slavko Popović, koji zbog svog sina Sava nije propuštao naše utakmice.
* * *
U Crnoj Gori je sve degradirano i devalvirano, a posebno neke, donedavno, poštovane profesije. Razmislite samo šta običan čovjek misli o ljekarima, profesorima, novinarima, sudijama...
Ljekari su, recimo, i sami krivi što svi prstom upiru u njih. Neki su laki na paru, drugi nestručni, treći neljubazni...
Ali, nije im lako. Čitav svoj radni vijek provode sa bolesnim ljudima. Po cio dan slušaju žalopojke bolesnih i nervoznih. Samo jedan promil njihovog jada da pređe na njih (a prelazi, nisu od kamena), potkopaće ih psiho-fizički. Stalno druženje sa bolesnicima je priličan životni hendikep.
Ne branim ljekare, posebno ne one koji uzimaju mito, ali imam razumijevanja za njihov težak i veoma odgovoran posao.
* * *
Počela je još jedna bjesomučna medijska kampanja, odnosno tortura. Ovoga puta radi se o agitovanju za NATO. Neki kao da su jedva dočekali da opet budu na istoj strani sa DPS-om i SDP-om.
Što se mene tiče, ne želim da me “postrojavaju” bilo čiji vojnici u sopstvenoj zemlji niti da iko moj ikad objavi rat Rusiji.
A želim da generalni sekretar NATO Jens Stoltenberg klekne u Murinu i traži oproštaj i da NATO vojnici izvade sve neeksplodirane bombe sa osiromašenim uranijumom iz Jadranskog mora, pretekle od “Milosrdnog anđela”.
Poslije toga možemo i na referendum.
* * *
Više ima nacionalnog ponosa i prkosa u onom cetinjskom šaneru koji je “zaglavio” u Bariju nego u većini crnogorskih političara zajedno.
Dakle, uhvatili Šćepana ponovo u krađi i prevodilac u sudu teatralno, s prekrštenim rukama na grudima, kaže, naglašavajući svaku riječ:
“Bozidar Bosko Scepanovic, zvani Scepan, visestruki povratnik, ponovo uhvacen u teskoj kradzi!”
Šćepan isto tako zvonko odgovara: “I, sto cemo sad?!”
Bonus video:
