Mnogi građani napaćene Bosne i Hercegovine, ali i ostalih banana država u regionu, ovih dana uzdišu, jer im s najviših vrhova Evropskoga parlamenta pristižu zli glasovi o ukidanju bezviznog režima. Nisu stanovnici najbjednijeg dijela Evrope tužni zato što su navikli na putovanja i ludovanja po EU, više im je zapala knedla u grlu zbog psihološkog efekta željezne zavjese koja bi mogla da se sruči po obali rijeke Save i od Save ka Dunavu i Crnome moru. Nećeš više moći mrdnut' dalje od Gradiške - kakav bed, što bi rekla mladež.
Neki su već počeli da smišljaju riječi za himnu Bosne i Hercegovine: ''Šta će mi život bez Šengena majko, kad vizni režim ne želim da imam...'' Ali zaludan je vapaj balkanskih plemena, evropski parlamentarci su se isfurali jer mnogi koji kroče na tlo Evropske unije, poslije samo par sati boravka u njoj, totalno gube želju za povratkom kući i nemali broj ih ostaje, trudeći se na sve moguće načine da sebi i porodici izganjaju azil.
Azil, pak, nema šanse da dobiju, jer rat na Balkanu je odavno prošao, a rat je azilantima potreban kao budali šamar. U tom trenutku, mnogi požele da se na području bivše Juge ponovo raspali ratni plamen.
''Ebeš mir koji te za bijedu veže'', teza je mnogih paćenika.
Zato se i nije čuditi što većina građana žale za tim ratnim vremenima. Možda je morbidno žaliti za ratom, ali fakat narod ima razloga da vjeruje da je u ratna vremena, ako ne kvalitetniji, život na Balkanu bio barem solidarniji. Jeste da je to bilo vrijeme one prvobitne akumulacije kapitala ovdašnjih tajkuna, ali narod se našao u istoj čorbi i nije se osjećala razlika među građanima, jer ogromna većina su bili goljo i bijeda. Tada smo vidjeli šta znači kada čovjek padne nisko da niže ne može.
Međutim, od Dejtona pa do današnjih dana, ekonomska razlika među stanovništvom u državama bivše Juge je postala nesnošljiva. Mali broj ljudi je enormno bogat, a ostatak, u nemogućnosti da normalno živi, jedini spas traži u odlasku što dalje od bijede koja ih je zadesila. ''Da nam je otići i u Sibir, na minus četrdeset, ne bi se žalili, samo da ne gledamo ovo zlo očima'', postalo je mišljenje većine građana.
A onda nas je sve, napokon, Sunce obasjalo, kada su ukinuli vize i kada smo mogli bez dodatnih troškova i gubljenja vremena slobodno odlepršat' u evropske gradove. Bio je to melem za dušu. Mnogi prije toga nisu kročili izvan teritorije bivše Jugoslavije, a ovo je bila prilika da obiđu rođake koji su za vrijeme rata otišli u veselije krajeve.
Međutim, kada se osjeti miris istinske slobode, kvalitetnijeg života i ozbiljnosti sistema u kojima stanovništvo EU živi, mnogi su odlučili da se nazad ne vraćaju. Sasvim razumljivo. A razumljivo je da je i Brisel nakon toga odlučio razmotriti opciju da nas vrati u prošlost, ukine bezvizni režim i uskrati nam ono što mnogima, naročito mladima, život znači.
Naučene da svako malo dobijemo šok terapiju, ubacuju nas iz hladnoga u toplo, pa ponovo iz toploga u hladno. Ovaj korak Evropske unije bi nas u mnogome unazadio, u to nema nikakve sumnje, ali ne bi naročito promijenio kvalitetu naših života, jer kvalitet ne postoji.
Mnogi bi, možda, i zapali u anksioznost, pogotovo omladina, ali brzo bi građanstvo došlo sebi. Okrenuli bi se nekim važnijim pitanjima, koja bi nam servirali ovdašnji političari. Priče o referendumima i nezavisnosti najvjerovatnije da bi nam zle misli odvukle na neku drugu stranu.
Smislio bi se način da građani budu nesvjesni svoje nesvijesti i da se probudi neki specijalni patriotizam. Našao bi se način da po stoti pun neuspjeh pretvorimo u fantastičnu pobjedu, da ubijedimo sebe kako nas Evropa zapravo i nije zaslužila i da će doći vrijeme kada će sa suzama u očima tražiti da im oprostimo.
Uostalom, kada smo ovolike godine mogli bez ponosa i časti, pa moći ćemo i bez tog famoznog bezviznog režima.
Bonus video:
