Poznata je ona da je voda jedino istinsko živo biće na našoj planeti. Slično bi se moglo tvrditi i za zemlju – ljudi, životinje i biljke samo su paraziti koji naseljavaju jedan ogromni organizam. A kada bi on imao sposobnost govora, mogao bi štošta neobičnog posvjedočiti o onima na vrhu parazitskog lanca ishrane. Neobično je kad oni koji te nastanjuju rade sve kako bi te uništili. Ako bi takvo zalaganje bilo mjera naše subverzivnosti, žali bože, ne znam đe bi stali toliki revolucionari.
Jedan kraći period novovjekovne crnogorske istorije, ili makar jedan fenomen iz tog doba, ostao je poznat u narodu po riječima stranog porijekla – investicioni bum. Bum je, sjetimo se, odjekivao sa svih strana: iz šuma, sa livada i brda. Nijesmo znali odakle nam puca. Sjećam se priče da je neki čovjek prodao krševiti brijeg za ogromnu cijenu, jer je ludi stranac u njemu vidio savršeno mjesto za uzgoj sokolova. Ljudi su se nagonski vraćali svojim odbačenim imanjima, nalazili da su iznenađujuće divna, kosili ih, doćerivali, zurili u horizont ne bi li ugledali kakvu obećavajuću priliku. Za mnoge je to bilo vrijeme pravog blagostanja. Nažalost, bilo je kratkog daha: prekonoćni bogataši nijesu stigli ni da pošteno prebroje pare. Bjesomučno se trgovalo, licitiralo, krčmile su se đedovine za kojima se kasnije jadikovalo, a kao pečurke poslije kiše nicali su stručnjaci za nekretnine. Usta su im bila puna akcija i berzi. Nove riječi zavladale su svakodnevnim govorom. Bogatstvo u najavi preoblikovalo je ljude, učilo ih je lukavstvu i blefu. Oni koji su se čitavog života tražili − ne samo da su se pronašli, već su od tog neočekivanog samootkrivanja i dobro zaradili. Bilo je tu mjesta za sve. Zarađivali su i oni koji se nijesu mnogo trudili, koji su svoj magični uspjeh morali pripisati srećnom sticaju okolnosti: zemljište zagubljeno u planini na koje je oko bacio neki slučajni izvanjac, entuzijasta sumnjive prošlosti i otežalih džepova. Ništa više nije bilo važnije od nadrealnog susreta i želje da se on ne ispusti iz šaka, da se pošto-poto unovči. Investitor je bio ukazanje sa neba, božiji sin koji se čekao dugo vremena. Zemlja je naglo postajala važna za svog zaboravnog vlasnika, ali je jednako brzo ponovo gubila značaj. Svim tim munjevitim promjenama, koje su u prošlosti izazivali neuporedivo složeniji procesi i koje su ostavljale pečat na mnogim pokoljenjima, komandovala je krajnje prosta radnja – kratak dogovor i prelazak novca iz jednih u druge ruke. Tiho, bez otezanja, bez podozrenja. Vijekovima taložena vrijednost rasipala se u jednom momentu, momentu kupoprodajne razmjene. Tradicija je naglo bivala amputirana. No, u tome ne treba gledati samo lošu stranu: tradicija dopušta prilagođavanja, fleksibilna je, savremene generacije ne mogu opstati na predačkoj mitologiji. Tradicija treba da posluži nečem važnijem od hvalisanja. Tradicija ima sposobnost regeneracije. Ipak je u manjini ona dosadna pokajnička sorta. Znate ih, to su one bukadžije što su začas prokockali enormne pare, pa sad pod maskom tradicije i patriotizma oplakuju nekadašnja imanja i urlaju na njihove nove, nemarne staratelje.
Istinita je to priča koja se ponavlja u više slučajeva. Rus se kreće crnogorskom nedođijom. Odmjerava parcele kao skaut sportske talente, baca oko na one koje mu odgovaraju, koje bi se najbolje mogle uklopiti u njegove investitorske zamisli. Onda se odlučuje za transfer. Ne brine mnogo za pojedinosti, zna da trenutni zemljoposjednici jedva čekaju da svom imetku obezbijede svijetliju budućnost. Da je se otarase što bezbolnije. Ni emocije nijesu problem – za njih će se pobrinuti nekoliko zelenih špilova. Dosad nije omanulo. Kupac razglaba o planovima, spominje najpoznatija svjetska skijališta, na licu mjesta razrađuje uzbudljivi turistički plan, sklapa dobitnu kombinaciju. Prodavcu sve zvuči sjajno, zadivljen je, već je uvjeren da stvar mora uspjeti. Na kraju: cпасибо – спасибо. Nepoznanice u jezicima postoje, ali razumijevanje im savršeno ide od ruke. Jezik novca je univerzalan.
I dok nekadašnji vlasnik iznenadnim finansijskim prilivom rješava goruće probleme, planira štednju ili se, prosto, rasipa bez kontrole, od novog vlasnika nema ni traga ni glasa. U najboljem slučaju on odmah nakon kupovine pojačava međe i malo čisti teren, tek da ga označi. Međutim, godine prolaze i zemlja počinje da poprima svoj pređašnji izgled: međe tonu u mahovinu, parcelu ponovo zaposijedaju trava i četinari. Čak se i stoka vraća na svoje omiljeno odmorište, svjesna da od velike uzurpatorske najave nema ništa. Na kraju se pojavljuje čovjek. Bojažljivo stupa na zemlju koja zakonski više nije njegova. Posmatra svoje stado, kori ga zbog nepoznavanja novog pravnog stanja, a onda shvata da u svemu tome nema ničeg spornog. Sporan je samo nestanak darežljivog Rusa, ali ko ga jebe, to nije njegov problem, možda su one grdne pare stečene putem koji mu je kasnije došao glave, ali šta se to njega tiče, livada je na istom mjestu i životinje su na istom mjestu i, bogami, neće ni on više čekati već će od sjutra krenuti u kosidbu koja će mu baš kao nekada obezbijediti velike zalihe sijena. Priroda se svim silama upinje da pokaže svoju naklonost. Zar mu onda neko može smetati u tako prirodnom nastojanju? Zar ima ičeg moćnijeg od zova prirode? Ništa drugo nije važno, zemlja ionako ne poznaje vlasnike. Ona samo osjeća.
*
Sa privatnim se još i mogu praviti kompromisi, ali kod javnog zemljišta to može voditi pogubnim posljedicama. To se najbolje vidi kod neograničenih industrijskih ekploatacija. Tada je posebno uočljivo kako zemlja ima osobine živog bića – ona se sveti, makar to išlo i na njenu štetu. Silovatelji su obdareni vraškom potencijom. Korito Morače možda će dati hiljade i hiljade kubika za savremena podgorička zdanja, ali će zato sve više ličiti na neku veliku ekološku grobnicu: sa ogromnim bedemima šljunka na obalama, te bagerima koji sa strane čekaju završni čin, kao da se priprema spektkularna sahrana rijeke. Zidovi će se sklopiti nad njenim plavetnilom, voda će nestati u dimu, a onda će na scenu stupiti teška mehanizacija i ekspresno utabati teren.
Sličan scenario smiješi se još nekim atrakcijama. Jedan od krakova Bojanine delte, koji raju nudizma obezbjeđuje status ade, svake godine je sve uži. U nekim periodima gotovo da se može pregaziti. Sumnja, naravno, pada na čovjeka: zbog deponovanja šuta i nekontrolisane gradnje na obalama slabi propusna moć riječnog toka i razdvojeni dijelovi kopna postepeno se približavaju jedan drugom. Problem može biti i u smanjenju dotoka vode kao posljedici prirodnih promjena, ali jednako kao za činjenje čovjek se može optužiti i zbog nečinjenja. Blagonaklona pasivnost nekad je gora i od najgore aktivnosti: ona aminuje, ona još više podstiče agresiju.
I sutomorska plaža je ugrožena, more odnosi dobar dio pijeska, a priliv materijala nedovoljan je za očuvanje pjeskovite površine. Tek povremeni vapaj nekog bespomoćnog ekologa upali crvenu lampicu. Sve je uzalud: ljudi su ovog puta utvrdili Vavilonsku kulu. Građevinari poput lažnih božanstava stvaraju novi reljef, oblikuju zemlju po svojim vizijama, ubjeđuju zemlju da i od nje ima neko jači. Ostaje samo da se uzdamo u njeno strpljenje; da se nadamo da će nas tolerisati još neko vrijeme, prije nego li odluči da sa sebe strese sve što ne vrijedi i vrati sjaj svojim iskonskim kreacijama.
*
U filmu „Polje“ („The Field“) iz 1990. godine dobro je razrađena tema sukoba ljudskih i zemaljskih zakona. Porodica Bula Mekejba, temperamentnog irskog farmera, dugo je obrađivala parcelu koja joj nije pripadala, ali koju je uzela u zakup još dok na njoj nije bilo ni trunke plodnog zemljišta. Napornim radom više generacija stvorena je zelena oaza okružena kamenjem, na kojoj su im mnogi pozavidjeli. Tada vlasnica odlučuje da parcelu stavi na tender. Starog Bula to u prvi mah zabrinjava, ali njegov autoritet među seljanima čini ga sigurnim – zna da će se teško ko usuditi na nadmetanje s nekim ko je golim rukama udahnuo život pustari. Međutim, iznenada se pojavljuje Amerikanac irskog porijekla; neka naknadna domovinska sjeta vratila ga je u mjesto porijekla i natjerala da po svaku cijenu preokrene licitaciju u svoju korist. Njegova namjera jeste da zabetonira zelenu poljanu. Otad počinje netrpeljivost koja će voditi velikoj nesreći. Ričard Haris je briljantno odigrao „Bika“, čovjeka koji se čovjekovog zakona gnuša zbog lošeg u čovjeku, koji priznaje samo jedno pravo – pravo zemlje.
Film je rađen po istoimenoj drami Džona Brendana Kina.
„Ne, to je moje polje. Ja sam ga gajio, brinuo se o njegovim potrebama. Golim rukama sam kopao stijene i tako mu udahnuo život. Ja samo želim tu zelenu travu, tu predivnu zelenu travu koju želite da mi oduzmete, a ja vam se pred Bogom kunem da vam to ne mogu dozvoliti. Ne postoji taj zakon, ta uniforma ni to oružje koje će zaštititi onoga koji mi stane na put.“
Bonus video:
