Posjete muzejima i galerijama su neizostavni dio svakog turističkog putovanja i uvijek su standardan dio ponude tur-operatora.
Ako se u Parizu, smatra se podjednako važnim da vidite Mona Lizu, kao što je važno vidjeti Ajfelovu kulu ili Trijumfalnu kapiju što je dovelo do toga da posjetioci Luvra nerijetko idu direktno ka Davinčijevom remek-djelu.
Tako su, istovremeno hodnici u kojima vise djela Žerikoa,Delakroe, pa i druga djela Da Vinčija, prazni, dok se u prostoriji koja drži La Đokondu, osjećate kao na fudbalskom igralištu.
Sama popularnost Mona Lize ne stoji u njenoj umjetničkoj vrijednosti, koja je neupitna (ali je vrijednost mnogih drugih djela u Luvru takođe neupitna) već u potpuno sporednim okolnostima, u jednom “rijalitiju” umjetnosti.
Naime, čuvena slika je ukradena 1911. što je izazvalo popriličan skandal i stvorilu senzaciju u štampanim medijima širom svijeta. Policija je čak uhapsila Pabla Pikasa kao jednog od osumnjičenih.
Time je ovaj portret ostao urezan u svijest ljudi širom svijeta što je dovelo do toga da postane “meta” savremenih umjetnika kao što su Marsel Dišan, Endi Vorhol i mnogi drugi koji su “skrnavljenjima” Mona Lize slali poruke.
Daleko od toga da je Mona Liza loša slika i da nije vrijedna pažnje. Ali ovaj “sporedni” put do slave je učinio da, s jedne strane, postane nemoguće da uživate u njoj zbog enormne gužve, te da mnogi posjetioci Luvra propuste razna druga remek-djela, trčeći ka Leonardovom portretu.
Kada se turistički govori o Amsterdamu, većini padaju na um coffee šopovi i distrikt crvenih fenjera, eventualno kanali (zbog kojih ga, kao i još dvadesetak gradova, zovu Venecijom sjevera) i Hajneken pivara. Istina je da Amsterdam ima dvije galerije kojih se ne bi postidjeli ni Pariz ni London ni Sankt Peterburg - Rijksmuseum (Narodni muzej) i Van Gogov muzej.
U “Rijksu” se nalaze djela holandskih majstora među kojima su Vermer, Aselijn, Averkamp ali prije svih Rembrant pred čijim remek-djelom “Noćna straža” bi mogli stajati satima, hvatajući poteze genija.
Preko puta Rijksa se nalazi muzej posvećen jednom od najvećih slikara svih vremena, Vinsentu Van Gogu.
Dok je većina velikih muzeja posvećena većem broju stvaralaca, ovaj muzej je posvećen samo jednom slikaru i samim tim pruža potpuno drugačije iskustvo.
Hodnici vas vode kroz razvoj stvaralaštva umjetnika čiji je opus trajao svega deset godina te čak i jedno, umjetnički neuko oko, kao što je moje, može da primjeti razvoj i rast, stvaranje umjetnika od početnih studija do remek-djela.
Gledajući tako pred sobom djela kao što su čuveni “Autoportret”, “Suncokreti”, “Cvjetanje badema” i možda prije svih “Žitno polje sa vranama”, iskustvo koje imate nije puko estetsko uživanje u jedinstvenom stilu ovog majstora.
Iskustvo je prije svega lirsko, kao da se radi o najljepšim pjesmama koje vas vode kroz život individue koja je voljela da živi, da stvara, da upija svijet oko sebe dok se istovremeno rvao sa depresijom, siromaštvom, i opštim neuspjesima.
Vinsent Van Gog je danas arhetip neshvaćenog genija. Iako je izvršio samoubistvo sa svega 37 godina ostavio je za sobom 2100 umjetničkih djela od čega 860 ulja na platnu od kojih je prodao samo jedno, dok danas njegova djela na aukcijama dostižu vrijednosti od preko 60 miliona dolara.
Kako danas reći da li bi Van Gog sebe vidio kao uspješnog čovjeka i umjetnika?
Nesumnjivo je da za života nije postigao ono što je želio, ali ako posmatramo njegov rad u okvirima cjelokupne istorije umjetnosti on predstavlja jednog od najostvarenijih umjetnika svih vremena i pitanje je da li bi stvorio sve što je stvorio da ga je život odveo drugim, mirnijim putem.
Kada bi Vinsent mogao da zna kako ga tumače i koliko je umjetnika podstakao, možda bi i sam prihvatio da živi i stvara u tim teškim uslovima, jer cilj svakog pravog stvaraoca i jeste njegova zaostavština, njegov uticaj i dugovječnost njegovih djela.
Naravno, ako postoji život poslije smrti, Van Gog je makar duhom vidio da je svaki korak koji je napravio na zemlji bio neopisivo vrijedan.
Osim što nudi retrospektivu stvaralaštva, muzej nudi razne priče iz života umjetnika. Jedna od tih priča ima snagu da potrese makar podjednako kao najljepša ulja na platnu koja vise na tim zidovima.
To je priča o dva brata, Vinsentu i Teu. Mlađi od braće Van Gog je bio prodavac umjetnina, galerista, ali i čovjek koji je možda najzaslužniji što smo uopšte čuli za starijeg. Jedinu sliku koju je Vinsent prodao kupio je upravo Teo, kao motivaciju umjetniku da nastavi da stvara.
O Vinsentovom životu i mentalnom sklopu znamo zahvaljujući stalnoj korespondenciji između dva brata, iz razloga što je Teo čuvao svako od pisama koje mu je Vinsent uputio (dok je od Teovih ostalo jako malo, imajući u vidu nestalnu prirodu njegovog brata).
Teov sin je dobio ime Vinsent, po stricu, što je inspirisalo slikara da naslika jednu od svojih najljepših slika - “Cvjetanje badema”, sliku koju je posvetio brataniću.
Iz prepiske dva brata možemo vidjeti sa koliko ljubavi i pažnje je mlađi Teo podržavao starijeg Vinsenta (u toj mjeri da djeluje da je Vinsent mlađi, a Teo stariji), hrabrio ga, hvalio, davao mu nade i održavao vjeru u njegov rad.
Osim na riječima, pomagao mu je djelima, primivši ga da živi sa njim u Parizu godinama, upoznavši ga sa slikarima kao što su Tuluz-Lotrek, Sezan, Pisaro, Sera, Gogen.
Pored toga, u jednom od posljednjih pisama, zaključuje se da je Teo uspio da uključi Vinsentova djela u važne pariske izložbe i da su ona konačno dobila pažnju kakvu zaslužuju.
Uprkos svom tom trudu, Vinsent se ubio 29. jula 1890. godine. Nije šest mjeseci prošlo, a Teo umire u trideset trećoj godini, zbog bolesti mozga. Doktor je među razlozima opisao nasljedne faktore, pretjeran rad, ali i tugu.
Imajući u vidu koliko je tokom života podržavao Vinsenta, nije teško zaključiti da je bratovljevo samoubistvo poslalo u smrt Tea Van Goga.
Teova žena, Džo Van Gog-Bonger je odlučila da svoga muža pokopa na malom groblju pored grobnice njegovog brata napisavši - upokojili su se, jedan pored drugog na malom groblju među žitnim poljima.
Priča o ovakvoj bratskoj ljubavi može samo nadodati lirici Van Gogovog muzeja i razmekšati najtvrđa srca. I dok je Vinsent nakon svoje smrti dobio priznanje koje zaslužuje, priča o njegovom bratu većinom nije poznata.
Pitanje je da li bi Vinsenta bilo bez bratske vjere i pomoći, da li bi opstao u svom pozivu, da li bi uspio da nađe sredstava za slikanje i da li bi danas znali išta o Van Gogu, jednom od najvećih umjetnika svih vremena.
Priča o dva brata nas upućuje na jednu od najljepših pjesama na našem jeziku, “Ljudi sjenke” Aleksandra-Lesa Ivanovića.
Možda Teo Van Gog nije bio “ćutljiv patnik” koji je živio “kao samotna i divlja drača” ali gledajući istoriju umjetnosti, istoriju civilizacije uopšte, taj čovjek nas je zadužio maltene kao sam umjetnik čije stvaralaštvo je pomagao, a njegova smrt, od tuge za bratom ga čini otjelotvorenjem nekoga ko bivstvuje “s bodljama unutra okrenutim, da nijedna nikog ne ogrebe i da nijednom nikoga ne ubodu, do samo svoje rođeno srce i sebe”.
Kao što u Luvru, ako samo hitate ka Mona Lizi, propuštate remek-djela slikarstva i vajarstva, ili što u Amsterdamu, misle i isključivo o provodu, propuštate muzeje, tako i posmatrajući istoriju, nerijetko zaboravimo i pretvorimo u sijenke one koji su omogućili da budemo civilizacija kakva jesmo, jer ljudski rod nije manje zadužen slikom “Zvjezdanog neba” nego što je otkrićem dvosmjerne struje ili aviona.
Na kraju krajeva, od nuklearnog uništenja svijet nisu spasili kraljevi, predsjednici i generali, već jedan naizgled običan čovjek, inženjer Stanislav Petrov, koji nije htio da svijet stane 29. septembra 1983. godine.
Nije zato dobio nikakvu nagradu, ostavši čovjek sjenka do svoje smrti, ali jeste zadužio civilizaciju. Možda tako i treba da bude, jer valjda je Nobelova nagrada za mir ovih godina predviđena za one koji istovremeno eskaliraju sedam-osam sukoba širom svijeta.
Bonus video:
