To me podsjeća na usov koji nastaje od jedne pahulje, kotrlja se, postaje sve veći i veći dok se na kraju ne sjuri i razori sve oko sebe. Mislim, gle sad, na sistem visokog obrazovanja u Crnoj Gori. Nije slutilo na dobro čim je u startu postavljen niz olakšica koji omogućavaju svakom mislećem organizmu da, uz malo novčane potpore, upiše fakultet i samim tim činom sebe makar nakratko vine do akademskih zvijezda. Akademski građani, prestižna je to kasta. Mnogo uzbičio ovaj narod! Na pomolu su novi klasni trendovi. Kako smo krenuli, pokrenućemo talas plemićkih titulisanja po ugledu na stare zapadne tradicije. Biće to, naravno, u novocrnogorskom ruhu – poput vojvode od Burgundije ili vikonta od Braželona, širiće se našom zemljom magistri od Crmnice i docenti od Vasojevića. Biće to prilika i za nova plemenska nadmetanja, recimo koje pleme ima više doktora nauka ili koje bratstvo ima najvisočiji prosjek. Divni akademski svijet.
Praksa koja je posljednjih godina uzela maha pokazuje da je onih traženih pedesetak studenata za određeni smjer (pola budžet – pola samofinansiranje) samo neka vrsta formalnog zadovoljavanja propisa. Nakon tog koraka, podiže se zavjesa i na scenu upada horda onih koji se istinski čekaju, onih čiji srednjoškolski učinak (ukoliko ga uopšte ima) i stvarno znanje ne igraju nikakvu ulogu. Oni ispunjavaju glavni uslov tog drugog upisnog poluvremena – imaju para. Oni imaju para i studentske službe ima da ih upišu kako znaju i umiju. Pred parama se ne žmuri i pred parama se ujedno mora zažmuriti. Đavolji neki sistem. Novčanice koje se prosto same otimaju iz drhtavih skoro-pa-brucoških ručica čine bezopasnijim trvenja na višem nivou i na neko vrijeme omogućavaju iole normalno funkcionisanje fakulteta. Spašavaju ga, drugim riječima.
A kakve to posljedice ima po kvalitet nastave, fakultet, univerzitet i društvo u cjelini posebna je priča. Kada se jednom dohvate kabineta, vrli novi studenti neko vrijeme ne znaju što ih je snašlo. Usplahireni su do suza. To posebno dolazi do izražaja kad im se profesor obrati sa „kolega“. Vjerovatno u tom trenutku pomisle: „Jebote, pa to je stvarno tako“ i sa gnušanjem se prisjete nekih davnih dvoumljenja između klesarskog i kamenorezačkog zanata. Na vam ga sad! No, početna idila ne traje predugo. Nakon oprobavanja raznih studentskih poza, stižu eseji, seminarski radovi, kolokvijumi i ispiti. Na prvi pogled, čini se da gradivo nije baš najlakše. Na drugi se čini da je teško dozlaboga, a u treći pogled se nećemo ni upuštati. Situacija nalaže da naš junak postane snalažjiv, pa on ubrzo ovladava raznim doskočicama: prepisivanjima, kopiranjima, plagiranjima, podmićivanjima, improvizacijama, korišćenjima raznih bubica i ostale pomoćne akademske aparature koje se ne bi postidio ni Džejms Bond lično. A kad pred tom silnom mehanizacijom popadaju svi ispiti, asistenti i profesori, a Klint Istvud napusti zadimljeni kabinet, ubijeđen sam da i naše tekovine osjete taj naprednjački impuls – Njegoš se promeškolji i zadovoljno mljacne u svom visokom ležištu, Bobotov kuk naraste za još koji centimetar, a kapovski mulj razbistri svoje vode i organizuje spektakularni reunion bukumirskih vila. Jer na mladima svijet ostaje, a mladi će svakog juna jurišati gradom sa indeksima i upisnicama, nije li to divna slika, pa će da zajašu fakultete, pa će da magistriraju, pa će da brižno oplijeve okorelu zemlju. I zemlja mora vaskrsnuti.
Spuštanje svih mogućih kriterijuma nosi sa sobom zanimljive posljedice – stvara se nova moda. Više nema neke razlike između nošenja kanađanki, popodnevnog ispijanja kafe, šašavog plaženja po fejsbuku i studiranja. Studiranje je postalo moderno, ono je dio autfita, sastavni element balona na kojem crnogorska mladost skakuće iz dana u dan. Nekada su studente gledali s poštovanjem i nekom blagom uzdržanošću, a danas ako studiraš nijesi ništa drugačiji. Drugačiji si ako ne studiraš. Ako ne studiraš izazvaćeš još i čuđenje. Čak je i svakodnevni govor evoluirao u tom pravcu. Sve više se čuje „Što ćeš da upišeš?“, a neka mi se javi taj koji je posljednji put čuo pitanje: „Oli što upisivati?“ Dakle, pitanje koje se nekada odnosilo na polumaturante, sad se koristi i za maturante. Napredak koji je korak unazad. Još jedna pirova pobjeda.
*
Malo po malo, punimo se diplomacima, magistarima i doktorima, a da malo koji od njih, zahvaljujući tome, ostvari nešto više od intimne satisfakcije. Mnogi se utrkuju u gomilanju titula, kao da su im vlastita imena malo, kao da su tijesna veličini njihove ličnosti. Za narod koji pati od forme ništa čudno. Demokratija na domaći način odista je darežljiva. Njen domet ogleda se u još jednoj nepodnošljivoj pojavi – toliko je onih koji imaju svoj stav, o čemu god da se radi, pa makar se on i graničio s glupošću. Kad god čujem ono „Svako ima pravo na svoj stav/svoje mišljenje“ uz kičmu me automatski ošine neka ledena jeza i stanem da opipavam puls, mrmrljam molitve i hvatam se prvih pomoći. I po sto puta preklinjem sebe da odbacim sve stavove, mišljenja i diplome. Tačno zamislim čovjeka kako odlazi u market da potrguje kilo stavova, čisto da mu se nađe. Ta epidemija posjedovanja stavova i mišljenja čini da se gotovo svaka diskusija okončava nekom džentlmenskom pat pozicijom, u kojoj vidim jednu od klica društvene stagnacije. Osuđeni smo na vječiti egal, na neriješen razultat. Teško je danas naći normalnog čovjeka, koji pokatkad ipak odluči da svoj stav zadrži za sebe, ostavi ga za pasom kao džeferdar, sasluša sagovornika i porazmisli o onome što je ovaj rekao.
Problem o kojem govorim očigledan je na svakom nivou, od političkih do pijačnih nadmudrivanja. Oćete politička? A ne, imate ih na svakom kanalu. Ajmo jedno pijačno.
„Izvolite, gospodine“.
„Zanima me ovaj Reno Kaptur, kakav je u poređenju sa Dasterom?“
„Pa to vam je ista klasa. Daster je okej, ali nikad ga ne bih uzeo pored Kaptura.“
„A zašto?“
„Pa, to je Reno, jači je, ima bolje performanse, ipak je ovo Rumun.“
„Kakve to veze ima, vozim Solencu deset godina i služi me ko bog.“
„Dobro, ne kažem ja ništa loše, samo kažem šta je meni bolje.“
„Pa dobro, svako ima pravo na svoje mišljenje.“
„Tako je.“
Poruka: Mišljenje je brana. Mišljenje je Kineski zid. Mišljenje uvijek označava kraj. Kad naiđe mišljenje ne moš mu više ništa, pa i da su sva druga mišljenja ovoga svijeta na tvojoj strani.
*
Hakslijev „Divni novi svijet“ naizgled je savršeno društvo. Ljudi su, shodno intelektualnim dometima, podijeljeni u alfe, bete, game, delte i omege, tako da postoji precizna klasifikacija djelatnosti za koje su sposobni različiti slojevi. Nema ugrožavanja ljudskih prava, pošto i pripadnici najnižih klasa imaju pravo na sva zadovoljstva, samo se ne upliću u ono što ne razumiju. Živi se do šezdesete godine, uz očuvanje svih mladalačkih karakteristika (od vitalnosti do potencije), a onda se gotovo naprasno umire. Emocije su svedene na minimum. I čini se da civilizacija, iako pomalo robotizovana, funkcioniše bez greške. Samo će jedan „divljak“, ostatak nekadašnjeg uređenja, vidjeti nešto bolesno u novom svijetu.
„Gospodin Foster im sve ispriča. Ispriča im o razvoju embriona na postelji od potrbušnice. Dade im da okuse gust surogat krvi kojim se embrion hrani. Objasni zašto se mora stimulirati placentinom i tiroksinom. Ispriča im o corpus luteum ekstraktu, pokaza im cijevi kroz koje se ekstrakt automatski ubrizgava svakih dvanaest metara, od nultog do dvije tisuće četrdesetog. Reče kako se postupno povećavaju doze sluzi koje se unose tokom posljednjih devedeset šest metara puta. Opisa majčin umjetni krvotok...“
Bonus video:
