Demokratija nije za svakoga. Demokratija nije za one koji teško da će ikada shvatiti šta znači demokratija. Demokratija je, u našem slučaju, nalik novom organu koji ne odgovara pacijentu. Njegov organizam ga odbacuje. Demokratija nam nije kompatibilna. Dosta je, donori, ostavite nas na miru. Spas je u obrazovanju ili totalitarizmu. Glasam za totalitarizam. Oduvijek smo ga primali bez problema.
Džaba se upinjemo, džaba listamo nova poglavlja u potrazi za čarobnom formulom. Ne ide, jebi ga. Uporno želiš nešto da ostvariš ali jednako uporno braniš svoju zatucanost, pozivajući se na mitove i junačku tradiciju s kojom, pri tom, imaš malo dodirnih tačaka – u tome je tajna nacionalne tragedije. Kod nas se već duže vremena održava jedan umilni privid opštenarodnog učešća u funkcionisanju zemlje, a istina je bitno drugačija: većina ljudi, baš ona koja odlučuje o sudbini cjelokupnog stanovništva, malo što zna o ustavu, poretku i institucijama. Što joj ne smeta da s užitkom o svim mogućim temama donosi konačne sudove. Paklena je to kombinacija – znati sve, a ne znati ništa. Zaostao duh mora gubiti bitku sa modernim tokovima.
Problem je u tome što je ogroman broj onih koji nikako da oslobode vlastitu svijest. Drugim riječima, onih koji uzrok svake složenije činjenice nalaze u metafizičkim razlozima. Oni nikako da napokon postanu Zemljani, kadri da stvari posmatraju kroz prizmu fizičkih, zemaljskih principa. U takvoj situaciji, kao dobar izgovor za neznanje poslužiće vještice, zli dusi, ili baksuzan raspored planeta. Samo je potrebno imati izgovor – za nemoć, neznanje i neuspjeh.
Ili je sve do institucija sistema. Ah, te institucije sistema. Fraza koja je uvijek prisutna, o kojoj se ne razmišlja, koja se mehanički izgovara, a sve zato što ima neki moćan prizvuk koji je samu po sebi čini neupitnom. Koliko puta dnevno, sa koliko kanala i iz koliko novinskih članaka, iz koliko usta će doprijeti te dvije otrcane riječi koje, naizgled, toliko toga znače, pa makar u datom kontekstu zvučale i komično. Nije važno, u njima je spakovano sve: uzrok, razlog, opravdanje, nada, prijetnja, spasenje, krah. Rekao si suštinu samo ako spomeneš institucije sistema. Iako tek površno informisani, svi su zaneseni institucijama sistema. Vođa sindikalaca poziva institucije sistema da se pozabave problemama radnika. Gladni radnici prijete institucijama sistema. Uspješni preduzetnici pozdravljaju institucije sistema zbog povoljne ekonomske politike. Studenti hvale institucije sistema zbog izgradnje novog doma, a kude ih zbog loših uslova u novom domu. Čak se i sportisti diče institucijama sistema, jer bez njihove podrške ne bi bilo ni njhovog uspjeha. Vječito pozivanje na institucije sistema po raznim osnovama, bez ikakve ideje kakve su to institucije i kakav je to sistem. Sve oči uprte su u institucije sistema. Mnogo zajebane, te institucije sistema. I tako, nakon dana punog institucija sistema, nema mi druge osim da ih doživim kao Sauronovo oko kojem ništa ne može promaći i od kojeg sve zavisi.
U međuvremenu, narod je u debeloj zabludi. On usmjerava misli, srce i pogled u pogrešnom pravcu. Vrijeme je za religijska preispitivanja. Uzalud svi ti Ostrozi što štite kuće, u raznim veličinama i materijalima – institucije sistema jedina su istinska svetinja u Crnoj Gori. Još jedan usputni dokaz da nijesmo razdvojili svjetovnu od duhovne vlasti, barem u sopstvenim glavama. Možda bi nas sreća napokon poslužila ukoliko bismo, zavisno od resora za koji smo najviše vezani, okačili sliku ministra na zid dnevne sobe. Ili premijera, da budemo sigurni. Garancija za miran san. Nema tog rihtera koji ruši takav zid.
Nemojte se čuditi kad vidite sve te mlade ljude koji svjedočanstvo o svom prvom susretu sa parlamentom ili vladom moraju podijeliti na društvenim mrežama – to je dokaz da se kod njih zbilo dugo željeno otkrovenje, da su spoznali srž svetinje. A usljed zaslijepljenosti, malo kome će zapasti za oko prava atmosfera koja vlada u instituciji sistema. Horda zaposlenih koji, onako besposleni, lakiraju nokte, ogovaraju jedni druge, satima ozbiljno diskutuju o autfitu za predstojeće babine, igraju igrice ili dogovaraju pohod na neki novi Paradizo. No, zar je išta od toga važno kada se, makar na kratko, nalaziš u instituciji sistema, u svom Paradizu?
Vidite, nije mi lako. Svijet posmatram drugim očima nakon jedne skorašnje epizode. U holu ministarstva zaustavlja me mumlanje iza pulta. Okrećem se – otud portirka pokušava nešto da mi kaže dok joj iz usta viri polovina monstruoznog bureka. To nije glas osobe na radnom zadatku, već masni, košmarni zov gomile mesa, luka i tijesta. Osjećam kako mi čitava utroba negoduje. Napokon dolazim sebi i razgovor teče ovako:
Đe si krenuo? - Na konferenciju. - Đe ti je legitimacija? - Nemam, treba li da pođem do kola po vozačku? - A počelo ti je ovo. - Pa mogu li na riječ da uđem? - A okle znam ja da nijesi neki špijun. - Što je ovo, ka' da ulazim u Pentagon... - Alo, kako se to ponašaš, znaš li da si u ministarstvu?? Kako se zoveš ti? - Nikola Nikolić. - Ahahaha, ma nemoj? En en lice? A vaaži...
I dok mast škropi njene posljednje riječi, polako shvatam da sam nevjernik, neizlječivi nevjernik.
*
Lord Bajron reče da je Svevišnji iznad Crne Gore zahvatio punom šakom kad su se sijali dragulji prirode. Ta tvrdnja stoji ako bismo jednu državu doživljavali kao veliki muzej. Međutim, bez premca je ona narodna da kuću čine ljudi. Državu čini narod. A kad je u pitanju narod, bojim se da je Svevišnji tu nešto pobrkao.
Gostujući nedavno u Podgorici, dramski pisac Dušan Kovačević je sa prezrenjem napravio paralelu između Holandije i njegove Srbije. Holanđani se već vijekovima bore sa morem, budući da im je dobar dio teritorije ispod njegovog nivoa; ulažu milijarde kako bi što više oteli od vode i stvorili nove obradive površine. S druge strane, tu je Srbija sa nepreglednom plodnom zemljom koju niko ne obrađuje. Vrhunac paradoksa je da Srbija od Holandije uvozi brdo poljoprivrednih proizvoda. Kovačević predlaže nove seobe, transfer-seobe – da dva naroda zamijene životni prostor. „Pa neka oni obrađuju Vojvodinu, a mi možemo da pecamo“. I logika Svevišnjeg bila bi ispravljena. Ni za nas ne bi bio loš neki sličan aranžman. Ionako se vazda više oslanjamo na sreću nego li na znanje i rad.
*
Kad vidim kako stranci doživljavaju Crnu Goru osjećam se čudno. U isti mah sam ponosan i ogorčen. U isti mah mi se i bježi i ostaje. Čudno je to kada ti svijest o onome što imaš donosi neko sa strane. Evo šta o našoj zemlji, u zaključku eseja naslovljenog „U Crnoj planini“ (knjiga „Gvidova mapa“) kaže veliki putopisac Kenet Vajt:
„Gromovi tutnje nad planinama podgoričkim. Boca vranca je prazna. Sedim pored prozora i gledam u vode Morače, i upućujem jednu želju reci. Da Crna planina ostane sačuvana od špekulanata i zagađivača. Da može da zadrži na svojim hridima kosmičku svetlost. Da njen narod nikada ne smetne s uma da treba da osluškuje glasove i ćutanje jezera i brda.“
Bonus video:
