Nas petoro ukekerečili smo se ovih hladnih dana i rijetko izlazimo iz kuće (ukekerečiti – Larin termin, stigao ove zime iz Amerike; niko ne zna šta znači, ali ga koristimo u neograničenim količinama). Meni je poslovično hladno, jer je Tanja izdala naredbu da pokušamo da štedimo struju.
Maštam o jednom šporetu na drva.
Maštam i o tome da se državnim i opštinskim direktorima i činovnicima, kao i poslanicima, dakle, svim zgubidanima, plate smanje na maksimum hiljadu evra. Da se od tako prikupljenih para, recimo, subvencionira struja.
A kad i nama podignu standard do hijadu evra neka povećaju svoje plate koliko hoće.
* * *
Da mi je znati ko se prvi sjetio da se za Novu godinu umjesto mlade prasetine peče ćuretina, poslao bih ga malo, bez jakne, na ovaj ludi barski sjeverni vjetar.
* * *
Svake Nove godine Nađa i ja spremimo spot sa omiljenom pjesmom. Počelo je sa Vajtinom “Zlatnom ribicom” jedne davne godine, preko Čobijevog “Čokolina” i nekih drugih pjesama do prošlogodišnje “Kada padne prvi sneg” Zvonka Bogdana i ovogodišnje “Čamac na Tisi” Lole Novaković i Dragana Antića. Naravno, to ne izlazi iz naša četiri zida, ali nema tih para koje bismo dali za ovacije naših ukućana.
* * *
Sve je u životu relativno...
Peter Asqurtee je napisao i dao u prodaju svoj prvi roman. Ali, kupaca romana nije bilo. Neprekidno je razmišljao šta da uradi kako bi prodao primjerke knjige. I sinula mu je ideja – dao je oglas u novinama sljedećeg sadržaja: Milioner, visok, elegantan, obrazovan, rado bi se oženio s gospođicom koja bi bila u svemu slična junakinji romana "Ljubav je pobijedila" koji je napisao Peter Asqurtee. Roman je ubrzo rasprodat.
* * *
I kad smo kod knjiga...
Od Jaloma, a ima tome skoro dva mjeseca, ništa nisam pročitao. Ne mogu na ovu hladnoću. Čim proturim ruke iz jorgana, smrznem se. A umijem da čitam samo u krevetu. Kao što pišem isključivo za stolom.
Čekam proljeće.
* * *
Ništa u Crnoj Gori nije devalviralo kao školstvo. Polupismeni đaci dobijaju, ako plate, fakultetske diplome i akademske titule. A da tragedija bude veća, kad diplomiraju nemaju gdje da se zaposle.
U Baru, vele, ima sedam fakulteta. Samo jedan je ličio na pravi fakultet. I više ne liči. Bio je to Fakultet za pomorstvo Univerziteta “Mediteran” koji je bio smješten u nekadašnjoj zgradi preduzeća “Drina Goražde”, preko puta policije. Ta zgrada je dugo bila barsko zastiđe. U njoj su, u neljudskim uslovima, živjeli beskućnici. Onda je zgrada renovirana, namjenski napravljena za fakultet, sa lijepim amfiteatrom.
U međuvremenu, neki biznismen iz Nikšića je kupio zgradu i, nakon malo peripetija i pravosnažne sudske odluke, ispratio studente u prostorije Osnovne škole “Anto Đedović” u Šušnju.
Svakodnevno prolazim pored te zgrade, na putu ka obali. Ali, na ovalnom zidiću ispred nje i u kafiću “Moskva”, na ćošku, više nema studenata. Ne čuju se žamor i smijeh, ne prelistavaju se skripte, ne cijedi se kafa, uz blaženi izraz lica, ne idu kolutovi duvanskog dima u barsko nebo...
Bilo je tu nešto od pravog studentskog šmeka, šteta...
* * *
Često sam se osjećao nelagodno kad sam morao da sazuvam cipele prije ulaska u nečiju kuću. Prvo, morao sam da se saginjem, a drugo, strepio sam da li su mi probušene čarape.
Sad navijam za taj ritual, nezavisno od toga da li se odvija iz vjerskih ili praktičnih pobuda i nemam ništa protiv kad se gost sazuje u hodniku našeg stana. Jer, staze i trotoari su nam toliko prljavi, od raznog smeća i ispljuvaka, da se zgrozim pri pomisli šta sve ulazi u kuću zajedno s našim cipelama, odnosno na talasu naše primitivnosti.
* * *
Poslije duže vremena igrao sam u jednoj predstavi. Bila je to “Spičanska svadba” koju je pripremio Žarko Đurović iz Podgorice. Nisam baš vjerovao da će to ispasti kako valja, jer je bilo malo vremena a ogroman posao bio je pred četrdesetočlanim, neiskusnim ansamblom. Mladost je nepredvidljiva, posebno kad se zainati i ozbiljno shvati zadatak. Razigrani i raspjevani mladići i djevojke iz KUD-a “Jedinstvo” bili su toliko dobri da su nekoliko puta dobili aplauz na otvorenoj sceni u prepunoj sali Doma kulture. Mi, nešto stariji, nismo im mnogo pomogli, ali, izgleda, ni odmogli.
Inače, poslao bih u istoriju tu veliku salu Doma kulture koja polako, ali sigurno, postaje crna rupa ovdašnje kulture. Brojna kulturno-umjetnička društva i plesni studiji opstaju samo zahvaljujući velikom entuzijazmu posvećenih, vrijednih djevojaka i mladića iz Bara koji tu, u veoma lošim uslovima, vježbaju. Ta ogromna sala je zimi hronično ledena, a ljeti se u njoj ne može opstati od vrućine.
Umjesto nje, da se šta pitam, izgradio bih pozorišnu dvoranu sa najviše 200 udobnih mjesta i normalnim sistemom za grijanje, koja bi vrlo brzo postala kultno mjesto barske kulture.
I kad smo kod želja u Novoj godini: otvorio bih još jednom Televiziju Bar, onako, iz čista mira, prije redovnih (ili vanrednih) parlamentarnih izbora kada će je sigurno, mislim treći put, predsjednik države, otvoriti.
* * *
Jeljcin je bio omiljeni političar Zapada i Amerike. Valjda zbog toga što je Rusija u njegovo vrijeme bila na vrhuncu moći. Osim toga, sjećate se, trajno je riješio pitanje Čečenije.
Putin nije omiljen. Valjda zbog toga što je Rusija slaba i što se u nestabilnoj Čečeniji ratuje.
„Čečenski predsjednik Ramzan Kadirov ponudio je ruskom lideru Vladimiru Putinu 'specijalan puk' za odbranu Rusije od pritiska zapadnih zemalja. 'Mi smo pješadija Vladimira Putina, to treba cijeli svijet da zna', rekao je Kadirov u govoru pred 20.000 naoružanih pripadnika čečenskih snaga reda okupljenih na stadionu u Groznom. 'Već 15 godina Putin pomaže našem narodu! Sada mi pozivamo ruskog lidera da nas smatra svojim specijalnim pukom dobrovoljaca, spremnih da brane Rusiju', kazao je on.“ – „Vijesti“, 29. decembar 2014. godine.
Bonus video:
